Prvi razred nije samo početak školovanja. Za dijete je to ulazak u potpuno novi svijet, a način na koji roditelji govore o školi može odrediti hoće li ga doživjeti kao mjesto učenja i druženja ili kao prostor straha, pritiska i stalnog dokazivanja
Prvi školski dani obično su puni fotografija, novih ruksaka, sveski, olovaka i uzbuđenja. Ali iza osmijeha na fotografijama često stoji dijete koje još ne zna šta ga zapravo čeka.
Hoće li pronaći svoje mjesto u razredu? Hoće li steći prijatelje? Hoće li znati šta treba uraditi? Hoće li učiteljica biti stroga? Hoće li pogriješiti pred drugima?
I dok se prvačići pripremaju za školu, pripremaju se i njihovi roditelji.
Jer jedna od najvažnijih stvari koju roditelj može učiniti nije da dijete unaprijed nauči što više slova i brojeva, nego da mu pomogne da školu ne počne doživljavati kao prijetnju.
„Ne moraš biti najbolji“
Jedna od najvećih grešaka jeste da dijete još prije prve ocjene dobije zadatak da bude – najbolje.
„Ti si najpametniji.“
„Od tebe očekujem samo petice.“
„Moraš biti najbolji u razredu.“
Iako ove rečenice zvuče kao pohvala i motivacija, dijete ih može razumjeti potpuno drugačije.
Ako vjeruje da mora stalno biti najbolje, svaka greška može postati dokaz da nije dovoljno dobro.
Mnogo je zdravija poruka: „Ne moraš sve znati odmah. Važno je da učiš i da pitaš kada nešto ne znaš.“
Dijete treba znati da je greška normalan dio učenja, a ne razlog za stid ili kaznu.
Ne plašite ga školom
„Vidjet ćeš ti kad krene škola.“
„U školi nema igranja.“
„Učiteljica neće biti tako blaga kao mama.“
„Ako budeš pravio probleme, vidjet ćeš šta će biti.“
Roditelji ove rečenice često izgovaraju usput, ponekad i iz šale.
Za dijete, međutim, škola je potpuno novo iskustvo. Ono još nema vlastitu sliku o tome šta ga čeka i zato vrlo lako preuzima sliku koju mu stvaraju odrasli.
Ako mu školu predstavimo kao mjesto kazne, kontrole i straha, teško možemo očekivati da će joj se radovati.
Zato je mnogo bolje reći: „U školi ćeš učiti nove stvari, upoznati djecu i imati učiteljicu koja će ti pomoći ako nešto ne znaš.“
„Jesi li dobio peticu?“ nije prvo pitanje
Nakon prvog školskog dana roditelj će vjerovatno željeti znati kako je bilo.
Ali možda nije najbolje početi s:
„Jesi li dobio ocjenu?“
Mnogo važnije može biti: „Kako si se osjećao?“, „Šta ti je danas bilo najljepše?“, „Jesi li upoznao nekoga?“, „Je li ti nešto bilo teško ili čudno?“
Jer dijete tokom školskog dana ne uči samo matematiku, slova i prirodu.
Uči kako da traži pomoć. Kako da riješi nesporazum. Kako da sjedi među nepoznatom djecom. Kako da podigne ruku. Kako da pogriješi pred drugima i nastavi dalje.
To su možda i važnije lekcije prvih školskih dana.
Pohvalite trud, ne samo rezultat
„Bravo, petica!“
Lijepo je kada dijete dobije dobru ocjenu i normalno je da roditelj bude ponosan.
Ali još je važnije da dijete čuje: „Vidim koliko si se potrudio.“
Jer neće uvijek dobiti peticu.
Ako dijete nauči da ga roditelj cijeni samo kada je rezultat dobar, loša ocjena može postati mnogo veći problem nego što objektivno jeste.
S druge strane, dijete koje zna da se cijeni njegov trud lakše će prihvatiti grešku i pokušati ponovo.
Nemojte od prvačića praviti budućeg doktora
„Ti ćeš meni biti doktor.“
„Ti ćeš sigurno biti advokat.“
„Moraš dobro učiti da bi jednog dana imao dobar posao.“
Prvačić ne treba imati desetogodišnji plan karijere.
On tek treba otkriti šta ga zanima.
Možda će voljeti matematiku. Možda crtanje. Možda životinje. Možda fudbal. Možda knjige. Možda će se interesovanja promijeniti deset puta.
Zadatak roditelja nije da već sada odredi njegovo zanimanje.
Zadatak je da mu pomogne da otkriva svijet i sebe u njemu.
A šta nikako ne govoriti?
Neke rečenice je bolje ostaviti izvan dječijeg rječnika:
„Ako ne budeš imao petice, biće problema.“
„Nemoj da me obrukaš.“
„Svi će biti bolji od tebe ako ne budeš učio.“
„Učiteljica će te kazniti.“
„Škola je muka, ali moraš izdržati.“
„Ja sam u tvojim godinama sve znao/la.“
„Ako budeš dobar učenik, dobit ćeš veliku nagradu.“
I posebno: ne uspoređujte ga s drugom djecom.
„Vidi kako je on naučio.“
„Ona već čita.“
„Zašto ti ne možeš kao tvoj drug?“
Takve rečenice rijetko motiviraju. Mnogo češće stvaraju osjećaj da dijete nije dovoljno dobro.
Četiri rečenice koje vrijedi ponavljati
Ako bi se sve roditeljske poruke pred polazak u školu morale svesti na nekoliko najvažnijih, možda bi to bile ove:
„Vjerujem u tebe.“
„Ne moraš sve znati odmah.“
„U redu je pogriješiti.“
„Tu sam ako ti zatrebam.“
To su jednostavne rečenice, ali djetetu daju ono što mu je u ovom trenutku najpotrebnije – osjećaj sigurnosti.
Jer prvi razred nije takmičenje.
Nije test roditeljstva.
Nije početak utrke za fakultet.
I nije trenutak u kojem dijete mora dokazati koliko vrijedi.
To je samo – ali i veoma važno – prvi veliki korak u samostalnost.
A roditeljska uloga nije da taj korak napravi umjesto djeteta.
Nego da bude dovoljno blizu da ga uhvati ako posrne i dovoljno daleko da mu dopusti da samo napravi sljedeći.
