Prvi razred nije takmičenje u tome koje dijete već zna čitati, pisati i računati. Mnogo je važnije da zna zavezati pertle, sačekati svoj red, reći da mu treba pomoć i nekoliko minuta samostalno raditi bez roditelja pored sebe
Prije nego što dijete prvi put sjedne u školsku klupu, roditelji često naprave vlastitu malu listu znanja koja bi ono „moralo“ imati. Da zna sva slova. Da čita. Da piše svoje ime. Da zna sabirati i oduzimati. Da prepoznaje brojeve.
Da zna dane u sedmici i mjesece. Da govori engleski. Da možda već pomalo piše pisanim slovima.
Što više toga zna – roditelju se čini da će mu biti lakše u školi.
Ali prvi razred nije zamišljen kao nastavak vrtića u kojem se provjerava koliko je dijete već naučilo školskog gradiva. Škola je upravo mjesto na kojem bi djeca trebala učiti čitati, pisati, računati i sticati nova znanja.
Mnogo važnije pitanje zato nije „Šta moje dijete već zna?“, nego: „Da li je moje dijete spremno učiti?“A to su dvije potpuno različite stvari.
Nije problem ako dijete ne zna čitati
Jedna od najvećih roditeljskih briga pred prvi razred jeste čitanje.
Dijete koje već čita često se smatra „naprednim“, dok roditelji čije dijete još ne povezuje sva slova počinju strahovati da zaostaje.
Ne mora biti tako.
Ako dijete pred prvi razred ne zna čitati, to samo po sebi nije razlog za paniku. Ono što je mnogo važnije jeste da pokazuje interes za knjige i priče, razumije ono što mu se pročita, može prepričati događaj, razlikuje riječi i glasove i može slušati priču određeno vrijeme.
Naravno, djeca se razvijaju različitim tempom i postoje razlike u očekivanjima među obrazovnim sistemima, ali roditelji ne bi trebali pretvarati predškolski period u ubrzani kurs čitanja.
Ako dijete već čita – odlično. Ako ne čita – prvi razred upravo zato postoji.
Pisanje nije isto što i znati napisati svoje ime
Slično je i s pisanjem.
Dobro je da dijete zna držati olovku, crtati, bojiti, povlačiti linije, precrtavati jednostavne oblike i pokušavati napisati svoje ime. Ali nije neophodno da prije škole savršeno piše.
Čak je važnije da razvije finu motoriku.
Rezanje makazama, slaganje kockica, nizanje perli, modeliranje plastelinom, crtanje, lijepljenje, slagalice i različite igre rukama pripremaju šaku i prste za kasnije pisanje.
Drugim riječima, ponekad je za buduće pisanje korisnije da dijete pola sata pravi nešto od plastelina nego da roditelj pola sata insistira na tome da pravilno ispisuje slova.
Šta bi dijete trebalo znati o sebi?
Prije škole dijete bi trebalo znati svoje ime i prezime.
Dobro je da zna koliko ima godina, imena roditelja i, u skladu s dobi i okolnostima, osnovne podatke o tome gdje živi.
Važno je i da zna kome se može obratiti ako se izgubi ili osjeti nesigurno.
Ali još važnije je da zna nešto drugo: da smije reći kada mu nešto nije u redu. Da može reći učiteljici da ga boli stomak. Da može kazati da nije razumjelo zadatak. Da može tražiti pomoć. Da može reći da ga je neko povrijedio ili uznemirio. Da zna da nije „tužakanje“ ako odrasloj osobi kaže da se događa nešto zbog čega se osjeća loše ili nesigurno.
To su znanja koja će mu u školi možda trebati mnogo prije nego sabiranje.
Samostalnost je važnija od dodatnog gradiva
Roditelji često žele pomoći djetetu tako što sve rade umjesto njega. Vežu pertle. Otvaraju ambalažu. Pakuju torbu. Oblače jaknu. Spremaju igračke. Nose njegove stvari. Iz najbolje namjere.
Ali škola donosi mnogo situacija u kojima odrasla osoba nije stalno pored djeteta. Zato bi dijete pred polazak u prvi razred, u skladu sa svojim mogućnostima, trebalo vježbati da: samo obuče i zakopča jaknu; obuje cipele; koristi toalet bez pomoći; opere ruke; otvori flašicu i kutiju s hranom; pojede obrok samostalno; pospremi svoje stvari; prepozna šta je njegovo; odnese stvari na mjesto; zatraži pomoć kada nešto ne može.
Ako još ne zna vezati pertle, to nije katastrofa – danas mnoga djeca nose obuću na čičak ili druge modele. Ali ideja je ista: što manje stvari odrasli moraju raditi umjesto djeteta, to će se ono sigurnije osjećati u školi.
Može li sjediti i slušati?
Jedna od najvažnijih vještina za početak škole nema nikakve veze s alfabetom. To je sposobnost da dijete određeno vrijeme sluša drugu osobu i prati uputu.
Ne očekuje se da šestogodišnjak ili sedmogodišnjak mirno sjedi kao odrasla osoba. Ali trebalo bi postepeno razvijati sposobnost da sasluša kratku uputu, zapamti je i pokuša je izvršiti. Na primjer: „Uzmi bojicu i nacrtaj krug.“ Ili: „Otidji po cipele, donesi ih i ostavi ih kod vrata.“ Kasnije se mogu davati i složenije upute. To je mnogo korisnije od ispitivanja djeteta koliko slova zna.
„Ne znam“ nije neuspjeh
Možda je jedna od najvažnijih stvari koju dijete može naučiti prije škole upravo ovo: nije sramota ne znati.
U školi će gotovo svakodnevno postojati nešto što ne razumije.
Ako je naučilo da mora uvijek biti „pametno“, može početi skrivati neznanje, šutjeti ili se bojati pogreške.
Mnogo je zdravije da zna reći: „Ne razumijem.“ „Možeš li mi ponoviti?“ „Ne znam kako.“ „Možeš li mi pomoći?“ To je zapravo vrlo ozbiljna vještina učenja.
Dijete mora naučiti čekati
U vrtiću, kod kuće ili među prijateljima dijete često može odmah doći na red. U školi neće. Učiteljica ne može istovremeno odgovoriti na deset pitanja.
Zato je korisno da dijete postepeno uči čekati svoj red, slušati druge dok govore, dijeliti materijale i prihvatiti da ponekad ne može biti prvo.
To ne znači učiti dijete da bude poslušno po svaku cijenu. Naprotiv. Radi se o razumijevanju osnovnih pravila zajedničkog prostora.
A šta je onda zapravo „višak“?
Višak nije znanje samo po sebi. Ako dijete zna čitati – sjajno. Ako zna engleski – sjajno. Ako zna računati do 100 – sjajno. Ako je naučilo tablicu množenja – nema razloga da ga zbog toga zaustavljamo.
Problem nastaje kada se od tih znanja pravi uslov za dobar početak škole.
Dijete ne mora znati desetine stranih riječi. Ne mora znati pisati pisanim slovima. Ne mora znati sve mjesece napamet. Ne mora znati tablicu množenja. Ne mora čitati knjige samostalno. Ne mora znati raditi zadatke koje će tek učiti u školi. Ne mora imati savršen rukopis. I ne mora biti malo „čudo od djeteta“.
Jer dijete koje već zna sve što će učiteljica prvih mjeseci učiti može imati prednost na početku, ali to ne znači da je spremnije za školu u širem smislu. Možda ne zna izgubiti u igri. Možda teško podnosi kritiku. Možda ne zna tražiti pomoć. Možda ne može samostalno koristiti toalet. Možda ne zna čekati. Možda odustaje čim pogriješi. A upravo će se s tim stvarima susretati svakoga dana.
Ono što bi roditelji trebali vježbati mnogo više od slova
Umjesto dodatnih radnih listova, posljednje sedmice prije škole mogu se iskoristiti za sasvim obične svakodnevne situacije. Neka dijete samo naruči sok u restoranu. Neka pita prodavača gdje nešto stoji. Neka samo spakuje mali ruksak. Neka samo odnese tanjir. Neka izabere odjeću za sutra. Neka pripremi svoje stvari. Neka ispriča šta se dogodilo tokom dana. Neka odigra društvenu igru u kojoj mora čekati svoj red. Neka izgubi. Neka pokuša ponovo. Neka samo riješi mali problem prije nego što roditelj uskoči.
To su male životne lekcije, ali upravo one grade samostalnost.
Najvažnije pitanje nije „Koliko zna?“
Prije prvog razreda roditelji često nesvjesno porede svoju djecu, hvale se kako dijete već zna čitati, pisati, računati…
Ali djeca nisu utrka. Početak škole nije trenutak u kojem se određuje ko će jednog dana biti najbolji učenik. Mnogo je važnije da dijete u školu dođe sa osjećajem: „Ja ovo mogu pokušati.“
Važnije je da se dijete ne boji greške, da zna pitati, da može slušati, sačekati, da može samo uraditi ono što može.
Važno je da dijete zna brinuti o sebi, da može razgovarati s drugima.
I, možda najvažnije, da vjeruje da će odrasli biti tu ako mu zatreba pomoć.
Jer naučit će čitati, pisati, sabirati, savladavati gradivo. No, mnogo je teže naučiti nakon polaska u školu samostalnost, emocionalna sigurnost, sposobnost komunikacije i odnos prema grešci.
Zato možda pred prvi razred treba prestati pitati: „Šta sve moje dijete zna?“
I početi pitati: „Šta sve moje dijete može samo?“
To je, vjerovatno, mnogo bolja priprema za prvi školski dan.
