Neću još ustajati. Nemam ništa za zadaću. Samo ću pet minuta na telefon. Ali svi drugi to smiju.“
Roditelji su vjerovatno već čuli neku od ovih rečenica. Povratak u školsku rutinu nije uvijek jednostavan, posebno nakon raspusta kada je bilo više slobodnog vremena, manje obaveza i mnogo više prostora za telefon, druženje i kasno lijeganje.
A onda počinje škola.
Ponovo treba ustajati na vrijeme, sjediti na času, slušati, zapisivati, učiti, izvršavati obaveze i poštovati pravila. Nastavnici očekuju pažnju i odgovornost, roditelji rezultate, a djeca se često pokušavaju izboriti za što više slobode.
I tu počinje svakodnevno balansiranje.
Uhvati ritam
Djeca danas odrastaju u svijetu koji im je gotovo stalno dostupan kroz ekran. Informacije su im na dohvat ruke, sadržaji se smjenjuju velikom brzinom, a zabava je dostupna odmah. Škola, s druge strane, traži strpljenje, koncentraciju, radne navike i sposobnost da se uradi i ono što nam u tom trenutku nije posebno zanimljivo.
Kako danas vratiti dijete u ritam obaveza? Koliko autoriteta treba imati škola, koliko roditelji trebaju insistirati na disciplini i rezultatima, a koliko razumijevanja imati za promjene kroz koje djeca prolaze? I kako prepoznati kada iza dječijeg „neću“ stoji samo otpor, a kada postoji stvaran problem?
O ovim temama za Women in Adria govori profesorica psihologinja dvije sarajevske srednje škole, JU Srednja medicinska škola Sarajevo i JU Srednja medicinska škola Jezero, Mirjana Jovanović Halilović.
Pažnja se traži, ali i osvaja
Jedan od najvećih izazova današnje škole jeste pažnja.
Nije lako očekivati od djeteta da nakon nekoliko sati sadržaja koji se na telefonu smjenjuju svake sekunde mirno sjedi i četrdeset pet minuta sluša jedno predavanje. Ali nije ni realno očekivati da će škola odustati od zahtjeva da učenik sluša, radi i bude koncentrisan.
– Danas problem pažnje i koncentracije kod djece posmatramo mnogo šire nego ranije. Važno je ne svoditi svaku rastresenost na nedisciplinu, jer na djetetovu pažnju mogu uticati san, emocionalne teškoće, poteškoće u razvoju, odnosi u porodici, ali i način života. Telefoni i digitalni sadržaji svakako mogu otežati održavanje pažnje, posebno ako dijete stalno dobija brzu i intenzivnu stimulaciju, a ekran zamjenjuje san, igru, fizičku aktivnost i vrijeme bez sadržaja. Dijete se tada teže navikava na sporije aktivnosti koje zahtijevaju strpljenje i istrajnost. Međutim, razumijevanje dječijih potreba ne znači popuštanje svakom zahtjevu. Djetetu treba reći: „Razumijem da ti je teško, ali ipak ćemo pokušati i završiti ono što nam je trenutno važno.“ Upravo je tu granica između empatije i discipline – objašnjava psihologinja Jovanović Halilović.
Razumijevanje i jasne granice
Ona ističe da cilj nije da da dijete bude poslušno i dobro iz straha, nego da postepeno nauči samoregulaciju, strpljenje i sposobnost da istraje i kada mu nešto nije zanimljivo.
– Djeci su zato potrebni i razumijevanje i jasne granice, jer se pažnja, disciplina i tolerancija na frustraciju, kao i mnoge druge vještine, razvijaju i vježbaju – dodala je.
Kao što se vježba čitanje, pisanje ili matematika, vježba se i sposobnost da ostanemo uz zadatak i onda kada nam nije posebno zanimljiv. Tu svoj dio posla imaju i roditelji i škola. Ali ima ga i dijete.
Jer škola ne može, niti treba, svaku lekciju pretvoriti u zabavni sadržaj samo da bi zadržala pažnju učenika.
„Zašto moram?“
Jedna od važnih lekcija odrastanja upravo je prihvatanje činjenice da ne možemo uvijek birati.
Ne možemo birati svaki predmet. Ne možemo birati svaki zadatak. Ne možemo uvijek birati nastavnika, raspored ili pravilo. I ne možemo svaki put dobiti ono što želimo.
Dijete koje nauči da mora završiti obavezu i kada mu se ne radi, da treba poštovati nastavnika i da pravilo postoji i onda kada mu nije po volji, razvija nešto što će mu trebati i mnogo nakon škole: odgovornost.
Kada govorimo o autoriteru škole Mirjana navodi da je autoritet škole veoma važan za razvoj djeteta, ali i da je danas sve to dodatno otežano, jer imamo različite roditeljske stilove i različita očekivanja roditelja od škole.
– Imamo svakako i značajne razlike među školama i nastavnicima u pristupu djeci, disciplini i postavljanju granica. Neki roditelji insistiraju na strogoj disciplini, dok drugi svaku granicu ili zahtjev škole doživljavaju kao pritisak na njihovo dijete. Zbog toga je važno pronaći ravnotežu između razumijevanja djeteta i jasnih očekivanja. Dijete kroz školu treba naučiti da postoje pravila, obaveze i autoriteti koje treba poštovati, čak i kada se s njima ne slaže. To ne znači slijepu poslušnost, nego razvijanje odgovornosti i sposobnosti da se svoje mišljenje izrazi na prihvatljiv način – ističe Jovanović Halilović.
Navodi da kada dijete odbija školske obaveze ili osporava autoritet nastavnika, roditelj treba saslušati dijete i pokušati razumjeti razlog, ali ne treba automatski stati protiv škole.
– Najvažnije je provjeriti činjenice i zajedno sa nastavnikom tražiti rješenje. Poruka djetetu treba biti jasna: „Razumijem da ti je teško i da možda nisi zadovoljan, ali školske obaveze i dalje postoje. Upravo zato je partnerstvo roditelja i škole danas važnije nego ikada. Djeca teško mogu imati jasne granice ako od oba roditelja dobijaju potpuno suprotne poruke, što često primjećujemo u školskoj praksi – naglasila je.
Autoritet, međutim, ne znači strah.
Dijete može poštovati nastavnika, a istovremeno postaviti pitanje. Može se ne slagati, a ipak poštovati pravilo. Može imati svoje mišljenje, ali mora naučiti da način na koji ga izražava ima posljedice.
To je dio odrastanja.
Roditelji žele uspjeh, djeca žele slobodu
Roditelji uglavnom imaju jasnu sliku onoga što žele za svoje dijete.
Da uči. Da ima dobre ocjene. Da bude odgovorno. Da ne provodi cijeli dan na telefonu. Da završi obaveze bez deset podsjećanja. Da se zna ponašati.
A dijete često ima potpuno drugačiju listu prioriteta.
Da spava duže. Da igra igrice. Da izađe. Da mu roditelj ne provjerava telefon. Da nema zadaće. Da test bude odgođen. Da nastavnik „ne smara“.
Nije problem u tome što dijete želi slobodu. Problem nastaje kada očekuje slobodu bez odgovornosti.
– Roditeljima danas zaista nije lako pronaći pravu ravnotežu između želje da djetetu pruže podršku i potrebe da ga nauče samostalnosti. Zdrave granice podrazumijevaju jasna pravila i očekivanja, ali i dovoljno prostora da dijete postepeno preuzme odgovornost za svoje obaveze. Kontrola je potrebna, posebno kod mlađe djece, ali ona treba postepeno da se smanjuje kako dijete raste. Roditelj treba znati šta se dešava u životu djeteta, pružiti podršku i pomoći kada je potrebno, ali ne može i ne treba stalno podsjećati, provjeravati svaki korak i rješavati obaveze umjesto djeteta. Često roditelji iz najbolje namjere preuzmu previše odgovornosti. Ukoliko roditelj svakodnevno mora podsjećati dijete na zadaću, školsku torbu, učenje, dijete može početi doživljavati te obaveze kao roditeljske, a ne svoje. Zato je važno prihvatiti da dijete ponekad treba i da zaboravi, pogriješi i osjeti posljedice svojih postupaka, Roditeljska uloga nije da ukloni svaku prepreku, nego da dijete postepeno osposobi da se samo nosi s obavezama. Upravo u tome je danas možda i najveći izazov roditeljstva, biti dovoljno prisutan da dijete ima podršku, ali ne toliko da mu oduzmemo priliku da postane samostalno – objasnila je za Mirjana Jovanović Halilović.
Roditelj ne treba biti kućni policajac, ali ne treba biti ni lični sekretar svog djeteta.
Ako učenik ima obavezu, treba naučiti da je ona njegova.
Roditelj može pomoći, objasniti i usmjeriti. Ali ne može učiti umjesto njega.
