Oktobar je međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) upravo je ovaj oblik raka najčešća maligna bolest kod žena. S ovom dijagnozom suočila se Ana Stevanović (41), majka troje djece, koja na početku razgovora za naš portal otkriva kako i kada joj je rak otkriven.
Ana: Prošlog ljeta mi je otkriven invazivni karcinom i to tokom dojenja treće bebe koja je tada imala oko deset mjeseci. Ona je treće dojeno dijete. Ukupno sam imala nepunih 50 mjeseci dojenja iza sebe i nju sam planirala da dojim dvije godine, ali, nažalost, morali smo odmah da prekinemo. Naravno da ni jednog momenta nisam pomislila da je rak u pitanju, dok mi to nisu saopštili kao opciju. Sin me je slučajno udario sa strane i mene je to jako zaboljelo. Pitala sam se što toliko boli, pa sam ispipala i napipala duboko u sredini neku kvržicu. Obzirom na to da je beba imala 10 mjeseci, manje je sisala jer je već jela drugu hranu pa sam prvo pomislila da se napravila neka grudvica od mlijeka koje je zastalo u mliječnim kanalima. Pokušala sam da to razbijem masiranjem, međutim, to se jako brzo proširilo, te sam otišla na ultrazvuk, pa na magnetnu rezonanzu i na kraju kod onko hirurga koji je nakon opipavanja bio siguran da je to tumor. Odmah je uradio biopsiju koja je pokazala invazivni duktalni karcinom.
Kidsinfo: Obzirom na to da Vam je rak otkriven dok ste dojili, šta stručnjaci kažu o povezanosti raka s dojenjem?
Ana: Mislim da savremena medicina još uvijek nema odgovor na pitanje kako i zašto neko dobije rak. Ja sam redovno išla na kontrole koje su podrazumijevale UZ dojke. Nekoliko mjeseci prije trudnoće sam bila na pregledu kod poznatog onko hirurga zbog nekih cisti koje su viđene na UZ i on je to ocijenio kao normalan nalaz. S druge strane, hirurg koji mi je sada dao dijagnozu je rekao da to sigurno postoji već duže vrijeme i da je od trudnoće i dojenja još više napredovalo zbog hormona i stvaranja mlijeka. Ne mogu da ocijenim ko je tu u pravu. Djeluje mi nevjerovatno da sam tako nešto nosila mjesecima, a možda i godinama, a da nisam znala niti primjećivala. S obzirom da sam dojila, često sam opipavala dojke i stvarno nisam ništa sumnjivo primjetila. Sve do tog udarca. Doktori, u svakom slučaju, ne mogu da vam kažu ni kada ni kako je to nastalo. To je nemoguće utvrditi.
Kidsinfo: Možete li se prisjetiti kako ste se osjećali u momentu kada ste saznali da imate rak?
Ana: To je nevjerovatan šok. Meni je bilo strašno jer su mi djeca mala, u tom momentu deset i osam godina i beba od deset mjeseci. Najstrašnija mi je bila pomisao da je to to i da će oni izgubiti majku, jer realno to prvo pomislite kada saznate da neko ima rak. Onda vremenom istražujete i saznate da je to danas vrlo izlječivo i da ne znači da ste osuđeni na ono najgore. Mislim da sam se relativno brzo sabrala i odlučno krenula da sredim uljeza.
Kidsinfo: Kako je izgledao proces Vašeg liječenja?
Ana: Zbog veličine tumora, koji je bio vrlo veliki i koji je brzo rastao, jer je stvaranje mlijeka tokom dojenja samo pogoršalo situaciju, sam prvo krenula s hemoterapijama, a kako bi se rak zaustavio i eventualno smanjio prije operacije. Hemoterapije se primaju na tri sedmice. Znam da su iskustva žena različita i da svako različito reaguje na terapiju. Ja sam kući imala obavezu oko djece školaraca i male bebe, tako da nisam imala vremena niti mogućnosti da razmišljam o cijelom tom procesu. Ponašala sam se i osjećala normalno. Nisam fizički osjećala da sam bolesna, tako da o tome nisam ni razmišljala. Bebu sam uredno hranila, uspavljivala i šetala jer je na mene navikla i odbijala je da drugi to rade. Muž je išao na posao i ja sam, uglavnom, bila sama kući s djecom. Naravno, imali smo povremeno pomoć mojih roditelja, naročito neposredno nakon hemoterapija, ali sam se trudila da se što prije vratimo u normalu.
Kidsinfo: Kakvo je Vaše zdravstveno stanje sada?
Ana: Nakon hemoterapija je uslijedila operacija i zračenje koje sam završila u maju ove godine. Od tada sam na još nekim terapijama koje se primaju u vidu injekcije na tri- četiri sedmice i tabletama koje se piju pet godina. Prve kontrole me očekuju ovog mjeseca.
To je nevjerovatan šok. Meni je bilo strašno jer su mi djeca mala. Najstrašnija mi je bila pomisao da je to to i da će oni izgubiti majku, jer realno to prvo pomislite kada saznate da neko ima rak. Onda vremenom istražujete i saznate da je to danas vrlo izlječivo i da ne znači da ste osuđeni na ono najgore. Mislim da sam se relativno brzo sabrala i odlučno krenula da sredim uljeza
Kidsinfo: Je li Vas ova dijagnoza osvijestila ili ste i prije nje bili odgovorni prema svom zdravlju? Koliko je bitno ići na redovne preglede?
Ana: Iskreno, ja ne znam zašto se meni ovo desilo. Stalno se preispitujete šta ste to radili što je moglo da dovede do ovog stanja? Ne pušim, imala sam uredne trudnoće i dojila dugo svoju djecu. Nemam sličnih bolesti u porodici. Uglavnom su svi dugovječni i nemamo slučajeve kancera dojke u porodici, pa čak ni daljoj familiji. Redovno sam išla svake godine na preglede koje za sve zaposlene organizuje moja firma. Hranim se vjerovatno zdravije od većine osoba koje poznajem, pogotovo od kad imam djecu. Sada pogotovo. Trudim se da jedem neobrađenu hranu, integralne žitarice, zdravo voće i povrće. Čak sam i svu kozmetiku promijenila u kući i koristim samo organsku. Trudim se da eliminišem sve što ima vještačke dodatke i aditive, koliko god je to moguće.
Svaka žena treba da razmisli kome je potrebna i da brine o sebi, ne zbog sebe već zbog tog nekoga kome je potrebna. Sve smo mi majke, sestre, kćerke, žene, bake, drugarice, najbolje prijateljice, komšinice… i potrebne smo nekome. Suočavanje s ovakvom bolešću je iskustvo koje neminovno mijenja život. Bitno je, takođe, da žene znaju da je to danas izlječivo i da je najbitnije na vrijeme reagovati
Kidsinfo: Kako su reagovale osobe iz Vašeg okruženja, tačnije koliko je jedna takva dijagnoza teška za osobe koje su Vam bliske?
Ana: Vjerovatno je najteže saopštiti nekome tu dijagnozu. Meni nije bio problem da s ljudima pričam o tome vrlo otvoreno i iskreno, ali mi je bilo teško da to inicijalno saopštim. Mislim da većina komšija nije znala kroz šta prolazim jer nije lako nekom tek tako u prolazu reći: „E, znaš ja imam rak“. Jednostavno nemoguće da vam ne krenu suze. To je neizvejsnost koja vas čeka. Ne znate sa čim se borite i kako će sve to da izgleda. Bilo mi je lakše da drugi za mene prošire tu vijest. Vi imate potrebu da sa drugim podijelite to što vam se dešava jer mnogi misle da se to dešava tamo nekom drugom. A eto, desilo se nekom iz bliskog okruženja. Ja sam imala potrebu da upozorim ljude da se to može desiti. Čak i ako redovno brinete o svom zdravlju, može se desiti. Tako je nastao i moj prvi tekst koji sam podijelila na Facebook profilu. Bila sam iznenađena brojem poruka, prvo ljudi s kojima se ne viđam često, a koji su se javili da pruže podršku, a drugo brojem ljudi koji su imali slično iskustvo, a ja to nisam znala. Tako mi se javila školska drugarica koja je kroz sve to prošla prije nekoliko godina. Javile su se drugarice čije mame su to prošle i razni prijatelji sa sličnim dijagnozama. Tek onda vidite koliko je to rasprostranjeno i da je dobro da se o tome priča.
Kidsinfo: Čemu Vas je suočavanje s rakom dojke naučilo?
Ana: Voljela bih da me ničemu nije naučilo, odnosno da do toga nije ni došlo. Stvarno mislim da nam nisu potrebne ovakve stvari da bi to nešto pokrenulo u nama. Ja sam tada već ispunila najveću želju, a to je da imam troje djece i da u njima uživam. Bila sam na porodiljskom dvije godine. Cijelu godinu sam provela na liječenju, ali sam se trudila da to moja djeca ne osjete kao teret. Putovali smo, možda i češće nego inače. Išli smo na bazen već mjesec dana poslije moje operacije i provodili vrijeme vani. Kada bolje razmislim, s malom djecom drugačije nije ni moguće jer povlačenje u sebe nije opcija.
Kidsinfo: Šta biste poručili ženama koje se, eventualno, tek suoče s dijagnozom raka dojke?
Ana: Svaka žena treba da razmisli kome je potrebna i da brine o sebi, ne zbog sebe već zbog tog nekoga kome je potrebna. Sve smo mi majke, sestre, kćerke, žene, bake, drugarice, najbolje prijateljice, komšinice… i potrebne smo nekome. Suočavanje s ovakvom bolešću je iskustvo koje neminovno mijenja život. Bitno je, takođe, da žene znaju da je to danas izlječivo i da je najbitnije na vrijeme reagovati. Toliko se već priča o samopregledima, a ja bih dodala da svaka žena uradi i UZ dojke jednom ili čak dva puta godišnje. Svaku sumnju treba provjeriti. Nemojte samo odugovlačiti jer je veliki procenata izlječenja u ranim stadijumima. Naše zdravstvo, bar u tom domenu, ravnopravno stoji sa zapadnim zemljama. Protokoli liječenja su isti, kao i terapija.
