XY Roditeljski savjetnik na svojoj Facebook stranici svake sedmice objavljuje savjete Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinje i dipl. psihologinje koja piše o aktuelnim temama. U današnjem tekstu Renata govori o vršnjačkom nasilju s posebnim naglaskom na počinitelje.
U nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da se stručnjacima iz XY Roditeljskog savjetnika, koji je dio online platforma Asocijacije XY, možete obratiti za besplatnu psihološku pomoć putem njihove Facebook stranice koja je dostupna na ovom linku.
Iako smo o temi vršnjačkog nasilja već pisali, naša kontinuirana svijest o ovom sve prisutnijem problemu može uticati na ponašanje i razumijevanje počinitelja, na razumijevanje posljedica koje nasilje izaziva kod žrtve, te reakcija okoline (koje su nekada neadekvatne).
Vršnjačko nasilje se javlja od najranijeg doba djeteta pa je tako moguće zapaziti ga i u vrtićkim skupinama djece od druge godine pa nadalje (što nam je nerjetko iznenađujuće).
U današnjem članku nećemo se zadržavati na opisu vršnjačkog nasilja već ćemo ih nabrojati, a zatim, kroz razumijevanje počinitelja, pokušati uočiti mehanizam pomoću kojeg ono nastaje i održava se.
Postoji nekoliko vrsta vršnjačkog nasilja: verbalno i emocionalno (uvrede, zastrašivanje, ucjenjivanje), fizičko (guranje, udaranje), elektroničko (putem društvenih mreža i aplikacija), prikriveno nasilje (odbijanje komunikacije, socijalna izolacija). Možemo razlikovati i kulturalno nasilje (vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi) te ekonomsko nasilje (krađa i otimanje novca). Imajmo na umu da počinitelj nasilja nije nužno samo jedna osoba već to može biti više osoba. Također, pojedinac ili skupina mogu biti cilj nasilnog ponašanja.
Kako djeca postaju počinitelji nasilja?
Počinitelji nasilja se ne rađaju kao nasilni. Temperament i individualne osobine mogu biti jedan od faktora, ali moramo biti svjesni da djeca nisu samo ravnodušni posmatrači nasilja (onog koje se događa u porodici, susjedstvu, školi ili prikazuje u medijima) već na isto reaguju različitim načinima. Tako možemo reći da počinitelji nasilja „kontinuirano uče“ kako biti nasilni kroz one obrasce ponašanja koje su prema njima usmjeravale ili još uvijek usmjeravaju veće ili moćnije osobe u njihovom životu, odnosno autoriteti (počinitelj nasilja je možda i sam bio žrtva istog, te tako naučio da je nasilje prihvatljivo, ne znaju izraziti svoje emocije i pravilno reagovati). Neki počinioci proživljavaju teške i stresne situacije, te nasiljem nad drugima olakšavaju svoju ljutnju i nezadovoljstvo. Neka djeca imaju loše mišljenje o sebi, nisko samopouzdanje i zbog toga žele da se i drugi osjećaju loše ili jednostavno da se oni osjećaju moćnije. Također, nasilje je vid skretanja pažnje drugih.
Smatra se da su destruktivna (ali i autodestruktivna) ponašanja samo različiti oblici djetetove reakcije na povrede vlastitog integriteta i dostojanstva od strane odraslih. Kao i žrtva, počinitelj ima potrebu da mu se pomogne. Nasilno ponašanje djece je simptom različitih problema sa kojima se susreću. Moramo uvidjeti da su u začaranom krugu nasilja i počinitelj i onaj nad kim se nasilje vrši – žrtve. Dijete koje se ponaša nasilno pokušava na neadekvatan način poslati poruku svom okruženju sredini da nešto sa njim, ili u njegovoj sredini nije u redu.
Nikada ne možemo biti sigurni da se naše dijete neće naći u krugu nasilja; bilo kao promatrač, žrtva ili počinitelj.
Ako primjetimo da je naše dijete nasilno prema svojim vršnjacima osjetit ćemo krivicu, razočarenje, uznemirenost ili preplašenost. Koliko god teško zvučalo, moramo ostati smireni i ne reagovati iz afekta jer ćemo pogoršati situaciju. Dajmo do znanja da znamo šta se dešava te kroz razgovor objasnimo da je to što djetetu da je to što čini neprihvatljivo. Naglasimo da je ponašanje loše (a ne dijete kao individua) i da ga mora promijeniti. Nadalje, istražimo šta se događalo u skorije vrijeme te šta je moglo potaknuti dijete na određeno ponašanje… Objasnimo šta je u stvari nasilje i pitajmo kako bi se osjećalo da je usmjereno ka njemu. Trebamo reći šta ćemo dalje poduzeti (obavijestiti školu) kao i šta očekujemo da ono učini. Dajmo vremena i prostora da postavlja pitanja o tome zašto se njegovo ponašanje mora promijeniti. Nekada djeca nisu ni svjesna da je njihovo ponašanje nasilno.
Pored otkrivanja uzroka nastanka nasilnog obrasca, neophodno je razgovarati sa osobljem odgojno-obrazovne ustanove o nasilničkom ponašanju našeg djeteta te uz uzajamnu saradnju i pomoć pronaći najadekvatniji način razumijevanja i podrške kao i pravila koje dijete treba poštovati. Od odgajatelja se očekuje da trenutno prekinu nasilje i utvrde šta se dogodilo, da pruže podršku i surađuju sa žrtvom, počiniteljem i njihovim roditeljima, da razgovaraju s počiniteljem i žrtvom odvojeno te objasne počinitelju koja ponašanja su prihvatljiva, a koja ne. Odgajatelji trebaju pružiti podršku počinitelju da uvidi problem i prihvati odgovornost. Važno je s roditeljima počinitelja i žrtve napraviti plan sprječavanja daljnjeg nasilnog ponašanja.
Bilo koji oblik nasilja ne smijemo objašnjavati s kao obično zadirkivanje ili „dječja posla“ . Do nedavno nasilje među vršnjacima se smatralo normalnim i sastavnim dijelom odrastanja te se isticalo kao nešto što svatko dijete mora proći. Ipak, osim sa neprimjerenom reakcijom odgajatelja često se susrećemo sa izostankom iste što ukazuje na nedovoljno znanje i izrazitu potrebu dodatnom edukacijom kada je ova tema u pitanju.
Za sva dodatna pitanja obratite se psihološkom savjetovalištu XY Roditeljskog savjetnika. Usluge savjetovališta su besplatne a možete ih kontaktirati putem e-mail adrese, privatnom porukom na stranici ili pozivom na broj telefona.
(xy roditeljski savjetnik, Kidsinfo.ba)
