Najbolja je prevencija u smislu odlaska na spavanje u isto vrijeme, opuštajućih sadržaja prije toga (bez crtanih filmova pogotovo onih sa uznemirujućim sadržajima a naročito bez kompjuterskih igrica)
Noćni strahovi kod djece nisu neobični. Javljaju se obično javljaju od četvrte do dvanaeste godine (najčešće do šeste) i uglavnom se gube u pubertetu. Stručnjaci kažu, često su povezani sa separacionim problemima kod djece.
Kako se manifestiraju?
Tokom noćnog straha dijete se naglo uspravi širom otvorenih očiju, sa pogledom punim straha i panike, uz vrisak, znojenje, ubrzano disanje i lupanje srca. Izgleda dezorijentisano, ne prepoznaje roditelje, potpuno je zbunjeno, pa umjesto buđenja koje može dodatno da uplaši, treba utješiti dijete.
Parasomnije i ostale more
O poremećaju spavanja govorimo kada problemi sa spavanjem ometaju svakodnevno funkcionisanje. Parasomnije (noćne more, noćni strahovi i mjesečarenje) su češće kod djece, narkolepsija (nekontrolisani napadi spavanja) i hipersomnija (prekomjerna pospanost) kod adolescenata, a nesanica kod odraslih.
Diferencijalno dijagnostički je najbitnije isključiti epilepsiju. Za razliku od epileptičnih napada koji su neurološkog porijekla, noćni strahovi su psihološkog, a ako pedijatar procjeni korisno je uraditi EEG nalaz i isključiti organski uzrok.
Noćni strah je poremećaj spavanja koji se obično javlja u non-REM fazi spavanja, a mogu ga pratiti drugi poremećaji spavanja (noćna enureza (umokravanje), noćne more, mjesečarenje). Javlja se u prvoj polovini noći i traje od 5 do 30 minuta, nakon čega dijete nastavlja normalno da spava i ujutru se ničega ne sjeća (za razliku od noćnih mora).
Noćni strah se javlja u otprilike isto doba noći, pa većina stručnjaka savletuje preventivno buđenje neposredno proke toga.
Pripreme pred san
Oni smatraju da je bolje rješenje „dežurati“ u blizini u to vrijeme (jer se dešava da dijete mirno prespava cijelu noć), nježno maziti dijete i pjevati umirujuću pjesmicu, u svakom slučaju biti tu i pratiti neverbalne znake.
Najbolja je prevencija u smislu odlaska na spavanje u isto vrijeme, opuštajućih sadržaja prije toga (bez crtanih filmova pogotovo onih sa uznemirujućim sadržajima a naročito bez kompjuterskih igrica).
Treba dozvoliti djetetu da samo izabere igračku sa kojom će spavati (takozvani prelazni objekat) i uraditi vođenu asocijaciju ili uvod u san: leći pored djeteta uz komentar: „voljela bih da sanjamo isti san, da ja budem sa tobom u snu…“ i izabrati neko lijepo mesto koje je poznato djetetu a ne uključuje na primjer uspomene na bliske ljude kojih više nema.
Iako sve to izgleda traumatično i za dijete i roditelje, nema potrebe za liječenjem ako ne traje dugo i ako ne utiče na normalan život. Naravno, treba pomoći djetetu, a lakše se utvrđuje uzrok nemira ako se posmatra dječija igra ili crtež. Djeca su maštovita, teško prave razliku između realnog i imaginarnog, pa su im takvi i snovi.
Važno je da što manje bude izloženo uticaju TV-a i crtaća, a što više da se igra pravih, klasičnih igara naročito u prirodi.
Brojni su uzroci koji dovode do pojave noćnog straha
Treba pratiti tokom dana šta uznemirava dijete, pitati kako je kod drugara, pričaju li o snovima i čega se boje, jer djeca znaju da preuzmu tuđe strahove. Često je odraz dešavanja u familiji (gubici i očekivani gubici), svađe roditelja, rođenja brata ili sestre, odvikavanja od pelena, sukoba u vrtiću… Da bi mirnije spavalo, dijete treba naučiti da kanališe višak tenzije tokom dana.
Djeca (pred)školskog uzrasta su vrlo sugestibilna, reaguju na tuđe priče, pa je u praksi najkorisnije sljedeće: roditelj treba da pita čega se dijete najviše plaši, pa da podijeli sa djetetom svoja iskustva, ali ne u smislu dodatnog zastrašivanja niti savjetovanja već uz način prevazilaženja tog stanja, tako da dijete razumije.
Čuvar sna
Korisno je podeliti sa djetetom kako su se roditelji plašili kad su bili u tim godinama (pričati obavezno u prvom licu jednine), pa je npr. mama jednog dana rijkešila da izazove čudovište koje je kvarilo san uz riječi „ako nešto zaista postoji neka se pojavi sad, a ako ne, onda ne postoji“, čekala je, čekala i nije se ništa desilo.
Dobro je imati čuvara sna koji ima magičnu moć (na primjer neki mač i sl.), to prikazati kao tajnu koja se ne kaže naglas.
Djetetu treba ponuditi mir, sigurnost i stabilnost, sigurni temelji su najbolja garancija da ga vjetrovi života neće oduvati. Ako ima mirnu luku u koju može da se vrati, lakše će istraživati svet oko sebe.
Šta ne treba činiti:
– potcjenjivati ili umanjivati strah djeteta („nije to ništa“, „nije valjda da se plašiš, nisi beba“),
– ismijavati ga šaljivo prepričavajući drugima šta se desilo,
– isticati razlike po polu („dječaci su hrabri, oni se nikad ne plaše“),
– gurati i terati dijete da se suoči sa strahom kada za to nije spremno, forsirati ga.
Šta treba činiti:
– pružiti djetetu emocionalnu podršku, zagrliti ga i utješiti, poljubiti i pomaziti,
– razgovarajte otvoreno o načinu prevazilaženja sopstvenih strahova iz djetinjstva,
– prihvatiti strah kao realan, pomoći mu, objasniti da diše duboko, da zamisli čudovište u šaljivim situacijama,
– voditi računa koje crtanee gleda, razgovarati o tome, nek provodi što više vremena na otvorenom,
– izbjegavati porodične rasprave pred djecom,
– ako želi da ostanu odškrinuta vrata ili upaljeno svijetlo, omogućiti mu to, ali imati u vidu da nikako nije rješenje da dijete spava zajedno sa roditeljima,
– podržati dijete da se postepeno suočava sa strahom onoliko koliko ono to želi i kada želi, bez presije.
