Dijete ulazi u svijet psihoaktivnih supstanci iz razloga koji su karakteristični za to doba. To je najčešće osjećaj nesigurnosti, želja za pripadanjem vršnjacima. To može biti neka anksioznost koju oni osjećaju i žele da se bolje na taj način osjećaju
Mentalno zdravlje djeteta jedna je od tema koja nikada ne prestaje biti aktuelna za svakog roditelja. Briga o psihičkom stanju djeteta je izuzetno važna u odgoju, a njegovo zanemarivanje može dovesti do opasnih posljedica
Maloljetnici koji ulaze u pubertet, izuzetno osjetljiv period odrastanja, pokušavaju pronaći načine kako da se nose sa svojim emocijama. Nažalost, ponekad jedan od tih načina je za njih konzumacija narkotika.
Pažnja i podrška roditelja
Ono što je važno u ovom periodu sazrijevanja jeste pažnja i podrška roditelja. Psihologinja Đana Lončarica rekla je za Euronews.ba koji su to znakovi koji mogu ukazivati na to da je dijete počelo koristiti psihoaktivne supstance.
– Roditelji koji dobro poznaju svoju djecu prepoznat će neke promjene u ponašanju. Ako dijete počne da se mijenja, da se povlači u sebe, ako je bilo komunikativno pa prestane komunicirati, ako ima problema sa jelom i spavanjem, ako ima problema u školi koje ranije nije imalo, ako je postalo previše agresivno, apatično, bezvoljno. Sve to mogu biti znakovi da se nešto mijenja i da dijete nešto konzumira. Što je najvažnije, da bi bili sigurni, roditelji uvijek mogu testirati dijete na droge. Svaka apoteka ima takve testove i njihova primjena je vrlo jednostavna – navodi Lonačarica.
Dr. Marko Romić je kazao da znakove konzumacije nakrotika možemo svrstati u nekoliko skupina.
– Jedna skupina tih simtoma su promjene na tjelu, odnosno tjelesni simptomi. Među njima možemo govoriti o promjenama u očima, kao što su proširene zjenice, koje na kontakt sa svjetlom i dalje ostaju široke ili, sužene zjenice, koje se ne proširuju pri nedostatku svjetlosti. Često se mogu vijdjeti i crvene bjeloočnice. Događaju se promjene u apetitu. Obično djeca mršave i rjieđe jedu. U nekim slučajevima apetit se značajno poveća. Neka djeca su usporena, a neka izrazito ubrzana. Može se primjetiti i slabljenje pamćenja i koncentracije, nepovezan i nerazuman govor, često curenje iz nosa, zapuštanje lične higijene i slično – pojasnio je Romić.
Ističe da je druga grupa simptoma oni koji se tiču promjena u ponašanju.
– Obično se počinju zatvarati i izbjegavati razgovore o svojim svakodnevnim aktivnostima, počinju lagati o tome gdje su i s kim su, mijenjaju društvo, napuštaju dotadašnje hobije, imaju neobične promjene raspoloženja… – kazao je.
Treća skupina simptoma uzimanja narkotika kod djece su značajne promjene u vezi sa školom.
– Gube interes za školu, slabi im uspjeh u školi, sve češće izostaju s nastave, kad su na nastavi ne prate nastavne sadržaje koji se prezentiraju. Na kraju možemo govoriti i o nekim okolinskim znakovima kao što su neobični paketići, folije, vrećice u džepovima ili torbama, šprice, igle, tablete, bočice u sobama i prostorima u kojima borave. Treba znati da nijedan od tih znakova nije potpuno pouzdan znak konzumacije droge i da ne postoji neki univerzalni siguran znak da netko uzima drogu – naglasio je Romić.
Prvi korak je razgovor
Psiholozi su saglasni, prvi korak je razgovor. Oni savjetuju razgovor s djetetom bez ljutnje, agresivnosti i netrpeljivosti. Dijete se treba osjetiti slobodnim da podijeli svoje emocije s roditeljima.
– Dijete ulazi u svijet psihoaktivnih supstanci iz razloga koji su karakteristični za to doba. To je najčešće osjećaj nesigurnosti, želja za pripadanjem vršnjacima. To može biti neka anksioznost koju oni osjećaju i žele da se bolje na taj način osjećaju – rekla je Lončarica.
Ona naglašava da je potrebno prvo razgovarati, a onda potražiti stručnu pomoć.
– Potrebno je da roditelji budu vrlo jasni u izražavanju svojih granica, da to nije adekvatno i nije prihvatljivo. Ali u isto vrijeme da budu spremni da čuju šta dijete govori, da čuju kako se dijete osjeća i da budu spremni da mu pomognu, da mu nađu načine kako da to prevaziđe, šta da radi i kako da se bolje osjeća – kazala je.
Za mnoge sve počinje sa “probat ću samo jednom”
Mnogi bivši ovisnici o narkoticima govore da nisu bili svjesni kada se dogodio trenutak u kojem više nisu mogli normalno funkcionisati bez psihoaktivnih supstanci. A u većini slučajeva sve počinje zbog nezdrave radoznalosti kakav će osjećaj doživjeti.
Stručnjaci tvrde da, iako na neke ljude jednokratna upotreba psihoaktivnih supstanci neće ostaviti velike posljedice, neki se mogu suočiti sa vrlo ozbiljnim zdravstvenim problemima. Kriteriji prema kojima bi se mogla predvidjeti reakcija nervnog sistema i organizma u cijelosti, ne postoje.
– Lično sam imao priliku vidjeti prilično teške posljedice po mentalno zdravlje mladih ljudi, nakon samo jednog uzimanja narkotika – rekao je Romić.
Lončarica je također naglasila da nikad ne znamo ko od djece i mladih ima predispoziciju da mu upotreba psihoaktivnih supstanci bude okidač razvijanja nekih mentalnih poteškoća koja bi se možda nikad ne bi izrazila da mlada osoba nije uzela psihoaktivnu supstancu.
Prevencija je najbolji lijek
Kao i u mnogim drugim situacijama, prevencija je ključna za dobrobit djece. Za prevenciju nije uvijek potrebna pomoć psihologa te je može pružiti svaki roditelj.
– Potrebno je razgovarati s djetetom. Nekada je prevencija jedini efikasan način. Moramo primijetiti da dijete nije dobro i da tražimo pomoć za njega. Nekad to ne mora biti ništa ozbiljno u smislu da su potrebni neki razgovori. Ponekad je potrebno nekoliko razgovora sa psihologom da mu pomogne da prevaziđe probleme kroz koji smo svi prolazili. Roditelj koji se interesuju za unutrašnju svijest i intrapsihički svijet djeteta imaju mnogo veću mogućnost da preveniraju sve oblike socijalno nepoželjnih ponašanja zato što osjeća dijete i reaguje na ono kako se dijete osjeća – rekla je Lončarica.
Marko Romić je naglasio da je važan i kontinuitet. Uvijek treba stvarati podržavajuću atmosferu, a roditelj treba biti izvor sigurnosti, potpore i topline.
– U takvoj situaciji bit će puno manje devijantnih ponašanja djece. Kada se takva ponašanja događaju, to je znak da je dijete doživjelo ili još uvijek doživljava nešto što ga čini nesretnim, frustriranim, uplašenim, tužnim i sl. Dakle, djetetu treba pružati sigurnost, toplinu, ljubav i, po ptrebi, stručnu pomoć – zaključio je.
(Euronews.ba)
