Jedan vrlo značajan i poznat eksperiment Univerziteta Stanford iz 1970. godine pokazao je kako odlaganje zadovoljenja potrebe utiče na razvoj djece
Eksperiment Mančmelou (Munchmallow) nazvan je po čuvenim kolačićima, pjenastim bombonama koje su posebno popularne na zapadu i poznate su kao kamperska poslastica.
Ovaj eksperiment na djeci je proveo psiholog Walter Mitchell, profesor na Univerzitetu Stanford.
U studiji je djeci ponuđen izbor između jedne male, ali trenutne nagrade ili dvije male nagrade ako bi drugu sačekali neko vrijeme.
Jedna ili dvije nagrade
Istraživači su djecu ostavljali u prostoriji sa jednim kolačićem oko 15 minuta, s napomenom da mogu da ga pojedu ili da sačekaju 15 minuta i onda bi dobili još jedan kolačić.
U naknadnim studijama istraživači su otkrili da djeca koja su bila u stanju da čekaju duže na željenu nagradu obično su bolje uspjela u životu, imala bolji uspeh u obrazovanju, čak i bolji indeks tjelesne mase (BMI).
Svrha studije je bila da se razumije kada se kod djece razvija kontrola da odlože zadovoljstvo, tj. koliko su sposobna da sačekaju da dobiju nešto što žele.
Pošto je pred decu stavljen po jedan kolačić, ona su znala zašto čekaju. To što su vidkela nagradu ispred sebe trebalo je da ih podstakne da čekaju duže jer slijedi veća nagrada.
Istraživači su dali do znanja djeci da mogu da pojedu poslasticu, ali ako bi sačekali 15 minuta a da se ne predaju iskušenju, bili bi nagrađeni još jednom poslasticom.
Kako odoljeti?
Autori studije su tokom tog 15-minutnog čekanja djecu snimali kamerama i primjetili da su da su ona i pokrivala oči rukama, naslanjala glavu na ruke i nalazila druge načine da skrenu pažnju sa kolačića i tako odole iskušenju da kolačić odmah pojedu i ostanu bez dodatne nagrade.
Neka djeca su i pričala sama sa sobom, pkevušila, izmišljala igrice rukama i nogama, a jedan klinac je čak uspkešno uspio da zaspi da bi lakše prebrodio iskušenje.
U eksperimentu je učestvovalo 16 diečaka i 16 dievojčica uzrasta od tri do pet godina
Autore studije prilično je iznenadilo naknadno istraživanje desetak godina kasnije koje je provedeno nad istom djecom iz prvobitnog eksperimenta. Ispostavilo se da postoji veza između rezultata Mančmelou testa i uspjeha te djece u školi.
Predškolska deca koja su bila podvrgnuta eksperimentu i koja su uspješno odlagala zadovoljstvo, tj. nakandno uzela kolačić, kasnije su imala mnogo bolji uspjeh u školi i u poslu kasnije u životu. Za ove druge nastavnici i roditelji su govorili da su nestrpljivi, tvrdoglavi, bez motivacije, često arogantni ili zavisni.
Djeca koja nisu od roditelja dobijala odmah sve što su htjela lakše su obuzdavala želju i potrebu za nečim i kasnije su bila uspješnija. Ta djeca su potom sposobnije pravila planove na duže staze, bila su bolje motivisana i samokontrola im je bila jača. Rezultati Stanford Mančmelou testa i njegovih kasnijih ponavljanja potvrdili su da je sposobnost odlaganja zadovoljstva kod jdece jasan znak budućeg uspeha.
Ipak, u narednim decenijama pojedine studije su pokušale da opovrgnu ovaj eksperiment tvrdeći da nije pronađena drastična razlika kod djece koja su odlagala zadovoljstvo i one koja nisu – ni u životnim navikama ni u uspjehu koji su postigla.
Međutim, ovaj eksperiment je i dalje smjernica i mnogim naučnicima i roditeljima jer veliki broj njih vjeruje da strpljenje i potom promišljanje sigurno ima uticaja na naš život i sve izazove koje on nosi.
