Prvobitni šok i nevjericu da se tako nešto dogodilo polako zamjenjuje pitanje – kako se to moglo dogoditi
Stravično ubojstvo u školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu potreslo je cijeli region. I dalje i šire. Svakog roditelja, brata, sestru, baku, djeda.
Osam dječijih života, život omiljenog čuvara zauvijek su nestali u krvavom pohodu 13-godišnjeg učenika ove škole.
Prvobitni šok i nevjericu da se tako nešto dogodilo polako zamjenjuje pitanje – kako se to moglo dogoditi.
Psihologinja Brankica Stanojević upozorila je kako je teško govoriti o uzroku stravične tragedije.
– Može se pretpostaviti da je to dijete bilo u nekom velikom osobnom problemu i da je taj problem pokušavalo riješiti na način koji mu je bio dostupan i da je moguće da nije imalo drugi model za rješavanje krizne situacije u kojoj se nalazilo – kazala je ona.
Iz ugla djeteta
I dodala da se često događa da i porodica i društvo šute na prve moguće znakove da dijete ima problema.
– Postoje individualni faktori, primjerice emocionalna preosjetljivost i nestabilnost, osjećaj frustracije. Ali (u ovom slučaju, op. aut) ne znamo sa sigurnošću je li dijete slalo neke znakove i signale da nešto nije u redu, pa oni nisu adekvatno prepoznati. Ali postoje i one situacije kada se dijete potpuno povuče, a to povlačenje je zapravo često signal da nešto nije u redu. Ne znamo je li ukazivalo ili govorilo da postoji problem, a da su odrasli komentirali da nije ništa ozbiljno i da će to proći – kazala je Stanojević.
No, ističe, kako moramo stvari gledati iz ugla djeteta.
– Mi odrasli moramo se staviti u poziciju deteta, ne gledati stvari kroz svoju prizmu, već iz dečjeg kuta. Nešto što je nama trivijalno, a detetu se čini kao sitnica, može biti veliki stres i izvor frustracije. Zato detetu nikada ne treba govoriti – pusti to, nije to ništa, ono što se nama čini nevažnim može biti veliki problem za dete. Ne treba nikoga unaprijed optuživati, ali moguće je da je dete nekome reklo da ima problem, pa mu je rečeno – nije ništa strašno, a onda je posegnulo za onim što je imalo kao model za rješavanje frustracije. Moguće je da je dete pokazivalo neizravne znakove da nešto nije u redu, na primjer, znakove neizravnog agresivnog ponašanja, povlačenje. Općenito, nagle promjene u ponašanju također su poziv u pomoć, npr. ako je bilo prijateljski nastrojeno pa postane svadljivo, ako počne izbegavati prijatelje, povlačiti se iz komunikacije s roditeljima, ako postane nervozno, ako dođe do promjena u apetitu, ako je neispavan. Ne znamo je li se to dogodilo, ali moguće je i da su neke stvari skupljene – kazala je.
Nasilje se visoko cijeni
Dodala je kako se ne zna jesu li se neke stvari iz okoline nakupile u djetetu, pa je nešto bilo okidač, no činjenica je da su djeca danas izložena modelima ponašanja koji pojačavaju nasilje.
– Gledate milion serija, domaćih i stranih, gde je uzimanje oružja način rešavanja problema, gde je nasilje način rešavanja situacije. Ovo nas vraća u širi kontekst da se nasilje visoko ceni. Rečima to negiramo, ali u stvarnosti je drugačije – ističe.
Psiholozi, klinički psiholozi, socijalni radnici, roditelji, učitelji i nastavnici u svojim reakcijama, uz najdublje saučešće porodicama, koje su jučer izgubile svoje najmilije u pucnjavi, ističu kako je sada više nego ikad potrebna odgovornost svih sfera društva koje su uključene u razvoj, obrazovanje, vaspitanje i zaštitu djece.
Javnost ima puno pitanja, prozivaju se odgovorni.
Pitanja za ministarstvo prosvjete/obrazovanja:
Šta se danas smatra vršnjačkim nasiljem? Da li je sve manje od fizičkog nasilja okaraterisano samo kao “dječija šala” ili se stepen nasilja određuje po posljedicama koje ostavlja na svako pojedinačno dijete? Jer nisu sva djeca ista i ne nose se svi podjednako u istim ili sličnim situacijama.
Kako radi sistem podrške porodicama čija djeca prolaze kroz vršnjačko nasilje? Da li se mjere koje su propisane primenjuju? Da li se prati uspješnost tih mjera?
Koja je psihološka podrška dostupna porodicama i djeci koja su žrtve vršnjačkog nasilja?
Ko određuje da li dijete ima problematični obrazac ponašanja?
Da li postoji sistem prijavljivanja i praćenja djece sa problematičnim obrascem ponašanja?
Koje sankcije i posljedice snose počinioci vršnjačkog nasilja?
Koje će se mjere preduzeti da se smanji mogućnost da se slična tragedija ponovi?
Da li je nastavno osoblje u školama Srbije (a pitanje važi i za našu zemlju) prošlo obuku o načinu postupanja s djecom u cilju prevazilaženja traume kao posljedice ovako tragičnog događaja?
Imaju li nastavnici i učitelji psihološku podršku jer su i sami izloženi traumi?
Da li u svim školama postoje psiholozi i pedagozi? Koje su njihove funkcije i obaveze u svakodnevnom radu sa djecom?
Da li još funkcionišu popravni domovi za problematičnu djecu ili se ona, nakon opomena, vraćaju u društvo kao da se ništa nije dogodilo?
Pitanja za roditelje
Da li sa svojom djecom razgovaramo?
Kada se dese slučajevi vršnjačkog nasilja, da li pričate sa djecom o mogućim uzrocima i krivici svih učesnika u datoj situaciji ili upirete prst u “krivca”?
Koje im vrijednosti prenosimo?
Da li znamo muče li ih kakvi problemi i da li su izloženi vršnjačkom nasilju? Jesmo li sigurni da znamo da li oni neko drugo dijete izlažu vršnjačkom nasilju?
Da li biste bili spremni na to da čujete da je vaše dijete uzročnik vršnjačkog nasilja i kako biste se ponijeli u toj situaciji?
Da li su izloženi programima koji sadrže nasilje? Da li sa njima razgovaramo o tome?
Da li znamo kome se naša djeca dive?
Da li znamo da su neka djeca oduševljena tragedijom i dječaka koji je učinio masakr nazivaju herojem i carem? Da li su ta neka djeca naša djeca? Da li učite djecu kako da se izbore sa stresnim situacijama?
Pitanja za medije
Da li je izvještavanje o tragediji vidite kao priliku da povećate gledanost vaših programa ili tiraž vaših novina ili smatrate da bi trebalo da služite kao medijum za otvoreni dijalog o problemu koji je doveo do tragedije?
Da li zaposleni prolaze obuke vezano za krizno izvještavanje, izvještavanje o tragičnim događajima i kodeksu struke?
Šta dalje?
To su samo neka od pitanja, koje je na žalost, potakao tragični slučaj.
Problem je veoma kompleksan, uključuje sve segmente: obrazovanje, medije, političku klimu, kulturu, vrednosti, društveno prihvatljive oblike ponašanja, dešavanja na sportskim terenima, javne ličnosti i njihovo ponašanje…
Jučer su mnogi isticali kako je uzrok problema i to što roditelji fizički ne kažnjavaju djecu. A zanemarivali smo koliko se zapravo bavimo djecom, koliko ih vidimo i čujemo. Ali i činjenicu da se nasiljem ne rješava ništa.
A zapravo, jučerašnja tragedija sklop je mnogobrojnih propusta, problema, olako preskočenih lekcija, popuštanja, trke ni za čim, vremena u kojima živimo, trendova, navika…
– Svi segmenti društva, od porodice, preko škole, medija, modernih tehnologija, posrnulog društva i zastarelih institucija, doveli su do toga da se jedan trinaestogodišnji dečak našao u za njega neizlaznoj situaciji u kojoj je mislio da je ubistvo rešenje. S obzirom na informaciju da je sve mesec dana planirano, dolazimo do zaključka da bar mesec dana niko nije obratio pažnju na ovo dete, ni roditelji, ni nastavnici, ni pedagozi ni psiholozi u školi. Kako je to moguće – pitaju iz beogradskog Centra za mame.
I kad smo već konstatirali užasnu realnost, pitanje je šta dalje, kako rješavati problem, čiji je to posao?
To je odgovornost svih. To je dugotrajan proces. To je proces koji treba ponuditi stabilne mehanizme prevencije i podrške žrtvama i počiniteljima.
Osim toga, očigledno je da školstvo i institucionalni pristup rada sa djecom trebaju promjenu. Jer su nam se i djeca promijenila.
Stručnjaci predlažu korake prve pomoći za početak
– Razgovarajte sa djecom šta se dogodilo. Vodite računa da imate provjerene informacijei da ne podležete senzacionalističkom izvještavanju – time ćete biti još uznemireniji.
– Jasno recite djeci da je sasvim normalno da imaju različite emocionalne reakcije na sve što se dogodilo.
– Pokažite svoja osjećanja. Time će vaša djeca dobiti „dozvolu“ da iskažu sopstvena osjećanja.
– Podstaknite ih, ukoliko su sklona tome, da napišu ili nacrtaju ono što ih muči. Ako ne žele, ne moraju da vam pokažu svoj sastav ili crtež.
– Objasnite im da, ukoliko se pojave, fotografije ili video-zapisi sa uznemirujućim sadržajem, nipošto ne dijele drugima.
– Neka u vama vide osobu koja će ih zaštiti i pružiti im sigurnost.
Djeci neće pomoći:
– Izbjegavanje razgovora o događaju, kao i često vraćanje na njega.
– Prešutkivanje bitnih i primjerenih informacija, kao i zalaženje u nepotrebne detalje.
– Ponašanje kao da se ništa nije dogodilo, ali i okupiranost događajem.
– Potiskivanje vaših osjećanja i reakcija, kao i njihovo pretjerano burno izražavanje, preplavljenost emocijama.
