„Mame, rađajte djeci sestre, jer sestre postaju tetke, a tetke su najljepši, nezamjenjivi dar svakom djetinjstvu“, ovako je govorio Duško Radović i zaista nije pogriješio. Nije tajna da tetke vole snažno kao mama i tata, nježno kao baba i djed, bezuslovno i najviše, ali i sasvim drugačije. O ovoj životnoj ulozi za Kidsinfo piše voditeljka Tamara Trgovčević, tetka sedmogodišnje Nikolije.
Roditeljstvo prije roditeljstva – ako mene pitate, tako je biti tetka. Mislila sam da nikoga neću voljeti i da me niko neće moći izbaciti iz takta kao moj brat, ali to je, sa ogromnom lakoćom, kao što radi sve u životu, nadmašilo njegovo dijete. Ovaj tekst je moj poklon za Nikolijin sedmi rođendan.
Pa, da počnemo. Iz takta me, prvi put izbacila čim se rodila. Ne pitajte me kako je došlo do toga da budemo tik ispred vrata porođajne sale. Shvatili smo da je beba vani, ali da nije zaplakala. Trajalo je godinama. Svi smo već po jednom umrli zbog nje, a nismo je ni poznavali. Oglasila se. Sve je OK. Krupna beba. Liči na mamu. Pokazali su nam je sa vrata. Momenat kada prestajem da budem najmlađa i mezimica u svojoj porodici.
NOVA MEZIMICA
Obožavam bebe. I naše, a rađalo se stalno u našoj familiji, i tuđe. Dakle, imam neopisivu potrebu da se ako ništa nasmiješim svakom djetetu u prolazu. Radim sa djecom, djeca mi prilaze na svim mogućim i nemogućim mjestima: plažama, kafićima i parkovima. Tepam tuđoj djeci, čuvam ih i volim na prvi pogled. Situacija je sljedeća – sad MI imamo bebu. Nije moja, ali je moja i nemam pojma kako da se ponašam. Tako bih opisala prve mjesece njenog života.
Taj mali, plavooki svežanj narandžaste kose brzo je okupirao našu stvarnost. Počeli smo da joj podređujemo sve, a najviše svoje vrijeme. Nisam bila sigurna šta se očekuje od mene. Voljela sam je beskrajno, ali sam bila vrlo svjesna činjenice da to nije moje dijete. Dakle, o njoj ne odlučujem ja, za nju nisam odgovorna ja, nju ne vaspitavam ja i to je, shvatiću kasnije, najbolji dio u onome što se zove biti nečija tetka.
Ja sam, od trenutka kada je progovorila, služila za svađanje. Nešto kao starija sestra. Nije mi bilo drago što sam morala uvijek popustiti, ali bila sam starija više od 20 godina. Iako se to očekivalo od mene, praviti od nje razmaženu jedinicu koja ne zna za „Ne“ nije dolazilo u obzir
Dakle, ja sam, od trenutka kada je progovorila, služila za svađanje. Nešto kao starija sestra. Nije mi bilo drago što sam morala uvijek popustiti, ali bila sam starija više od 20 godina. Iako se to očekivalo od mene, praviti od nje razmaženu jedinicu koja ne zna za „Ne“ nije dolazilo u obzir. Trudila sam se da joj vrijeme sa mnom nikako ne znači bijeg od obaveza, života ili pravila ponašanja, nego da jednostavno bude pravilno iskorišteno.
SAČUVANI ŽIVCI
Mogli bismo se lagati i reći da nas dvije uživamo u razvijanju genija u Nikoliji. To nije tačno. Mrzim što to dijete ne voli da čitamo priče pred spavanje, što još neće da uči neki strani jezik (a pobogu već joj je sedam) i što je pisanje zadaće ponekad pravo treniranje živaca. Zbog toga, volim ono što ona njeguje u sebi: beskrajnu empatiju prema svima i svakome, želju da ide, da gazi, da hoda, da istražuje, da nadmudri, da nadglasa, da nadgovori i da vidi.
Zato, po meni, biti tetka znači u odnosu na roditelje sačuvati neki živac više za otići negdje gdje nismo bile do tada, za igrati se žmurke u kući, napraviti kolač i isprljati brdo suđa, kupati lutke, prosuti boju, skijati, plivati, jahati konja ili jednostavno ležati i gledati crtani.
U našem slučaju, Nikolija, osim mene, nema bližih rođaka, a ni ja osim nje. I to je važno i veliko. Sjetite se da svaki put kad se rode neka beba i mama, da se vjerovatno rodila i neka tetka, ujak ili stric. Svako hoće parče svoga kolača u odrastanju. Savjetujem vam da napravite prostora za taj odnos. Nama je lijepo.
(Kidsinfo.ba)
