U vrijeme pandemije kod djece se nešto više pojavljuju anksiozni poremećaji, a u posljednje vrijeme i opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) koji je, prije svega, izražen u obliku pretjeranog pranja ruku i slično, kazala je u razgovoru za Fenu psihologinja iz Centra za psihofizičke i govorne poteškoće djece i adolescenata doc.dr.sc. Tea Vučina.
U praksi su, kako je dodala, već zabilježili neke slučajeve gdje su djeca došla upravo zbog tih problema i gdje su roditelji prepoznali da je to dovelo do određenog jačeg straha koji onda ometa svakodnevno funkcioniranje djece.
– Djeca u predškolskom uzrastu su možda najmanje pogođena samom pandemijom iz razloga što oni neke stvari ne percipiraju na način kao što to rade starija djeca i nemaju toliko razvijen socijalni život kao djeca koja su već krenula u školu. Kada je riječ o starijoj djeci koja su već u osnovnoj i srednjoj školi najstrože mjere pogađale su njihov socijalni život ali su mogle uticati i na razvoj njihovih emocionalnih vještina koje se, osim u obitelji, najbolje razvijaju u odnosima s vršnjacima. Tako da su oni u određenom periodu bili ukraćeni za komunikacijske i socijalizacijske aspekte koji se najbolje prakticiraju i uvježbavaju kroz druženje s vršnjacima – mišljenja je Vučina.
Zbog ograničena kretanje adolescenti su uskraćeni i za još neka iskustva kao što su ekskurzije, izleti, maturalne zabave tako da su na taj način, smatra psihologinja, zakinuti za neka iskustva koja se u tom smislu ne mogu nadoknaditi.
– Taj dio nekakvih iskustava je nešto što će obilježiti njihovo djetinjstvo, a ta iskustva su jednostavno izostala – naglasila je.
Pored toga, dodaje Vučina, djeca koja imaju hronične bolesti i prije pandemije morala su imati određena ograničenja i puno više paziti na svoje zdravlje a sada je taj pritisak na njih još veći i samim tim, štiteći svoje zdravlje, moraju biti značajno zakinuti za neka iskustva koja se tiču druženja i slobodnih aktivnosti.
– Djeca se u određenim periodima nisu mogla baviti ni sportom ni učestvovati u nekim drugim sekcijama tako da je sve to na neki način stopiralo njihov život u određenom periodu. Sad se to malo po malo vraća u normalu, ali posljedice će se sigurno osjećati. Kakve će one biti ovisit će upravo od toga u kojem periodu se pandemija desila u njihovom životu, samim tim je imala manji ili veći uticaj, kao i od nekih drugih zaštitnih faktora u djetetovom životu, što ovisi od osobina ličnosti djeteta ali i onome što ono ima kao podršku u svojoj porodici – naglašava Vučina.
Po njenom mišljenju, mnogo toga ovisi i o ponašanju roditelja te o njihovom prepoznavanju djetetovih potreba.
– Djeca koja su imala aktivnije roditelje ili one koji su bolje prepoznali ono gdje su djeca na neki način bila deprivirana pa su im to pokušali kompenzirati onda je taj uticaj pandemije mogao biti i manji. Kod djece čiji su roditelji bili u nešto lošijem položaju materijalnom ili socijalnom ili gdje je zabilježeno nasilje u porodici, svakako da su ta djeca bila izložena ne samo uticaju pandemije u smislu ograničavanja, već je u njihovom životu sad značajno veća i količina stresa. I po samoj prirodi imamo manje ili veće zaštitne faktore, od kojih ovisi kako ćemo se izboriti s nekim okolnostima koje nas zadese, pa i nekim krizama i traumatskim iskustvima. Od svega toga će ovisiti i posljedice – mišljenja je psihologinja.
Kako kaže, bitno je da roditelji pokušaju biti strpljivi sa svojom djecom, da prihvate da i djeca mogu biti frustrirana ovom situacijom i da pokušaju zajedno s njima naći rješenje za nekakve njihove specifične frustracije.
– Jako je važno razgovarati, vidjeti koje su to stvari koje djeci nedostaju, koji su to strahovi s kojima se bore, a kad vide da su to stvari koje prevazilaze njihove roditeljske kapacitete onda je u svakom slučaju dobro da se obrate stručnjacima i da zatraže pomoć. Dobro je da se to uradi što prije, dok su simptomi u začetku, kako ne bi došlo do njihove kulminacije – poručila je psihologinja.
Pandemijski zamor
Analizirajući sadašnju situaciju, ocijenila je kako smo trenutno u pandemijskom zamoru, pandemija koja traje već više od godinu dana iscrpila je naše snage i odgovorni bi, kako je kazala, sada trebali prepoznati taj fenomen te svojim porukama pokušati i dalje motivirati ljude.
– Ono što se može primijetiti je da jedan određeni broj ljudi koji je u početku poštivao epidemiološke mjere sad prestaje to raditi. Jednostavno je došlo do zasićenja i na neki način se popušta u poštivanju nekakvih ograničenja koja su u svrhu naše zaštite. To je upravo zadatak za one koji donose odluke jer oni bi sad trebali prepoznati jedan takav fenomen i svojim porukama pokušati dalje motivirati ljude na poštivanje preporuka te na neki način u obraćanju javnosti uzeti u obzir i ovu činjenicu – kazala je psihologinja
Međutim, kaže Vučina, kod nas se to u praksi ne dešava, što je nažalost šteta.
– Svjedočimo tome da ljudi popuštaju s poštivanjem mjera, onda se normalno događa sve veći broj zaraženih, mjere se ponovo pooštravaju što na kraju rezultira i nizom nekakvih drugih posljedica – navodi psihologinja, koja je i članica Društva psihologa FBiH.
Pacijenti sve više traže psihološku pomoć
Vučina kaže kako je svaki dan sve više pacijenata koji traže psihološku pomoć te da zbog toga u Centru pokušavaju reorganizirati svoj rad.
– Pod pritiskom smo sve većeg broja pacijenata tako da se moraju čekati tretmani jer jednostavno ne možemo odgovoriti na taj način da svima damo pomoć u onom trenutku kad im je potrebna. Pokušavamo to nekako kompenzirati i napraviti reorganizaciju u radu kako bi i u ovim okolnostima pomogli što većem broju pacijenata – poručila je psihologinja iz Centra za psihofizičke i govorne poteškoće djece i adolescenata mostarskog Doma zdravlja.
(Fena, Kidsinfo.ba)
