Protekla je godina za sve bila jako teška i emotivna pa i za mnoge roditelje. Kad vas ‘stisnu’ teške okolnosti, teško je to sakriti pred djecom i zaustaviti suze. Trebate li to uopće učiniti?
Miriam Foley, majka dvoje male djece, ispričala je za magazin Hello! kako se od početka pandemije više puta rasplakala pred djecom pa se počela brinuti je li to u redu.
Sve je počelo sredinom ožujka. Djeca su u jednom trenu počela vrištati i tražiti večeru koja još nije bila spremna. Foley se rasplakala, a taj je trenutak opisala ovako:
‘Prije nego što sam uspjela duboko udahnuti, rekla sam suprugu da mi treba pauza i da moram pobjeći u kupaonicu. Osjetila sam kako me steže u prsima, obrazi mi se rumene, a suze samo počinju teći niz lice. Bili smo danima zatvoreni u stanu od 80 četvornih metara i svi smo ‘spalili’ na živce. I premda inače ne plačem pred svojom djecom, ovaj su me put emocije pobijedile.’
Kasnije, kad su djeca legla u krevet i kad je imala vremena da razmisli o stresnom danu, Foley se počela pitati je li u redu to što je plakala pred djecom i je li im time, možda, naštetila?
No, kad su joj stručnjaci rekli da nije pogriješila, pao joj je kamen sa srca te je svoje iskustvo odlučila podijeliti i s drugim roditeljima.
‘Istina je da bi roditelji trebali biti ti koji djeci pružaju potporu. Ali i odrasli imaju emocije i nema potrebe da ih skrivaju’, rekla je Beth Proudfoot, odgojiteljica u San Joseu u Kaliforniji, iza koje je više od 35 godina iskustva u savjetovanju djece i obitelji.
Prošla i ova godina za mnoge su emocionalno vrlo teške godine. U eri covida-19 roditelji su, posebno mame, razvučeni na sve strane: od rada od kuće, briga o djeci, pomaganja djeci oko online nastave, do obavljanja svakodnevnih poslova čišćenja po kući i kuhanja. Neki su se ljudi dodatno suočili s gubitkom voljene osobe ili zdravstvenim i novčanim problemima.
Naravno, postoje i drugi razlozi zašto plačemo, a koji nisu povezani s tugom ili frustracijom.
Brad Repke, viši financijski savjetnik iz Michigana, ispričao je kako nije uvijek plakao pred svojom djecom. Zapravo, priznao je da je najčešće potiskivao i ignorirao svoje osjećaje. No terapija i iskustvo očinstva omogućili su mu da dotakne dublji, osjetljiviji dio sebe.
‘Sada je rasprava o emocionalnim temama jednako važna kao i igranje igara ili odlazak s djecom u ribolov ili razgovor o manirima, poštovanju i marljivom radu’, rekao je i dodao kako svojoj djeci uvijek kaže: ‘Ako trebate plakati, to je u redu.’
Brad posebno potiče svog sina da izrazi osjećaje na način na koji on sam to nije mogao jer mu je bilo neugodno.
‘Želim da moj sin shvati da je plakati sasvim u redu i da se zapravo nakon toga može osjećati bolje’, rekao je Brad.
Plakanje je korisno jer oslobađa oksitocin i endorfine, zbog kojih se osjećamo dobro i koje pomažu kod ublažavanja fizičke i emocionalne boli, upozoravaju stručnjaci.
Ako ste se i vi više puta rasplakali pred djecom i nakon toga se osjećali loše, nemojte brinuti. Stručnjaci kažu kako je zapravo poželjno da vas djeca vide da plačete, i nakon toga se osjećate bolje, jer će tako manje stigmatizirati suze. Evo još nekih smjernica:
Recite djeci da nisu ona kriva zbog toga što plačete.
Djeca, posebno ona mlađa, jako su egocentrična. Kad vas vide da plačete, uvijek misle da su vas oni rastužili, zato im morate objasniti što je pravi uzrok vaših suza.
Isabel Bascón, odgojiteljica u jednom vrtiću u Madridu, savjetuje da djeci stvarne razloge zašto plačete objasnite što jednostavnijim riječima, na njima razumljiv način. Recite im nešto poput: ‘Plačem jer mi nedostaje prijatelj’ ili ‘Plačem jer stvari nisu ispale onako kako sam htio/htjela.’
Objasnite im svoje osjećaje.
Objasnite djeci da plačete jer ste tužni, sretni, ljuti, frustrirani ili dirnuti. Što prije budu mogla prepoznati nijanse vlastitih emocija, to bolje.
‘Roditelj bi trebao upoznati djecu s cijelim spektrom emocija’ rekla je Proudfoot. Dodala je kako činjenica da ne morate pred djecom skrivati suze, ne znači i da je u redu izlagati ih ekstremnoj ljutnji ili tuzi.
Pronađite utjehu negdje drugdje.
U redu je ako vas djeca zagrle kad plačete – to pokazuje da su empatična.
‘Međutim, neki roditelji uvijek očekuju da će ih njihova djeca utješiti’, rekla Proudfoot. Umjesto da pokaže prirodnu sklonost utješiti voljenu osobu u trenutku kada joj je to potrebno, dijete može početi nositi teret roditeljevih osjećaja. ‘Takva zamjena uloga nije u redu’, upozorila je Proudfoot i dodala: ‘Roditelji su ti koji bi trebali tješiti djecu, a ne obrnuto.’
Nasmijte se kroz suze.
Ako vaše dijete nudi utjehu, zahvalite mu se s velikim smiješkom i dajte mu do znanja da ste dobro i da oko sebe imate i odrasle ljude koji vas podržavaju.
‘Prošli tjedan, nakon stresnog dana, osjetila sam onaj poznati osjećaj u prsima i crvenilo u obrazima. Suze su same potekle, no ovaj put, umjesto da se borim protiv svojih osjećaja, na njih sam reagirala – humorom. Djeci sam rekla: ‘Znam, evo opet počinjem plakati! Bez brige, odmah gasim pipu!’, ispričala je Miriam Foley.
(Roditelji.hr, Ivana Kalogjera)
