U Bosni i Hercegovini ne postoje zvanični statistički podaci o broju djece koja trpe vršnjačko nasilje. Ovom problematikom se u našoj zemlji, uglavnom, bavi nevladin sektor, a predstavnici Udruženja za razvoj društva „Kap“ su radili istraživanje na uzorku od 7.000 djece koje je pokazalo da skoro svako treće trpi neki od vidova nasilja. Posebno je zabrinjavajuće to što je većina ispitane djece izjavila da su problem nastojali da riješe sami, bez pomoći roditelja, predstavnika škole ili nadležnih institucija.
O vršnjačkom nasilju, te o tome kako ga prepoznati i kako mu kao roditelj pristupiti smo razgovarali s psihologinjom Stefanijom Vojinović Mrdić.
Kidsinfo: Šta je vršnjačko nasilje?
Stefanija: Pod vršnjačkim nasiljem podrazumijevamo uznemiravanje ili napadanje pojedinca od strane jedne osobe ili grupe vršnjaka. To je neželjeno i agresivno ponašanje koje se ponavlja ili ima tendeciju da se ponavlja. Nasilje može biti: verbalno (razna dobacivanja, omalovažavanja i prijetnje), psihološko (prijeteći pogledi i praćenje), fizičko (guranje i udaranje), ekonomsko (omalovažavanje i ismijavanje zbog finansijske razlike) i seksualno (neprimjereno dodirivanje ili ozbiljniji prestupi).
Kidsinfo: Postoji li određeni profili ličnosti, tačnije ko su potencijalni nasilnici, a ko žrtve vršnjačkog nasilja?
Stefanija: Psiholozi smatraju da je nasilnicima nasilje maska kojom prikrivaju osjećaj boli i neprilagođenosti, koji, uz pomoć nasilja, mijenjaju osjećajem superiornosti. Motiv za nasilje nisu ljutnja i konflikt nego prezir prema žrtvi koja je po nečemu drugačija (visoka, niska, mršava, debela, pametna, siromašna, bogata…). Žrtva postaje onaj ko prihvati pravila igre koju nameće nasilnik. Žrtve su najčešće povučeni i mirni pojedinci koji nerijetko imaju nisko samopouzdanje, plašljivi su i nesigurni, a na napad reaguju plačem.
Kidsinfo: Kako roditelji mogu prepoznati da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja?
Stefanija: Djeca školske dobi afirmaciju najčešće traže u vršnjačkim grupama, a zbog toga su često vulnerabilna i osjetljiva. Tačnije, ona su spremna da prihvate razne uslove, čak i da trpe, da bi bila dio zajednice. Zbog toga je jako bitno da roditelji osluškuju i promatraju svoju djecu i njihovu ulogu u društvu. Žrtva vršnjačkog nasilja može postati svako, a dijete žrtva se najčešće prepoznaje po promjenama ponašanja , što podrazumijeva izbjegavanje škole i vršnjačkih okupljanja, bježanje sa časa i pogoršanje školskog uspjeha. Prepoznaje se i po glavoboljama, bolovima u stomaku i problemima sa snom. Tu su i neki konkretniji pokazatelji poput modrica, ogrebotina, pocjepane odjeće, oštećenog školskog pribora i slično.
Kidsinfo: Kako se roditelji trebaju postaviti i reagovati u situaciji u kojoj je njihovo dijete žrtva vršnjačkog nasilja?
Stefanija: Djeca najčešće šute o takvim problemima jer su žrtve vršnjačkog nasilja najčešće povučena i introvertna djeca. Zbog toga je nužno obratiti pažnju na djetetovo ponašanje, ali ukoliko se desi da se dijete samo povjeri roditelju, potrebno ga je saslušati bez prekidanja i minimiziranja događaja, te ga uvjeriti da ono nije krivo i da za takvo ponašanje ne postoji opravdanje. Ne bi ga trebalo ohrabrivati da samo riješi problem i da nasiljem uzvrati nasilniku, već bi trebalo potražiti pomoć nastavnika, te školskog pedagoga ili psihologa. Bitno je s djetetom razviti odnos povjerenja i naučiti ga da se obrati za pomoć u situacijama koje nadilaze njegove kapacitete. Kako bi se u što boljoj mjeri spriječilo i rasvijetlilo vršnjačko nasilje, potrebno je posvetiti pažnju boljoj saradnji škole s roditeljima. Okolina treba biti upoznata s aktuelnim i čestim konfliktima među učenicima, a roditelji i predstavnici škole trebaju reagovati na bilo koje čudno ponašanje među učenicima.
Kidsinfo: Koliko je bitno da roditelji s djecom preventivno razgovaraju o vršnjačkom nasilju?
Stefanija: Sa djetetom je potrebno razgovarati o vršnjačkom nasilju jer je dijete u današnjem svijetu okruženo, a jako često i izloženo nasilju koje može vidjeti u neposrednoj okolini, na televiziji ili internetu, te u videoigricama. Djetetu treba objasniti posljedice nasilnog ponašanja. Roditelji trebaju da jačaju djetetovo samopouzdanje i njegove socijalne vještine što će mu pomoći da se zauzme za sebe i smanji mogućnost da postane žrtva.
Kidsinfo: Jesu li roditelji jedini koji djecu uče o vršnjačkom nasilju?
Stefanija: Na roditeljima je jako velika odgovornost jer oni kreiraju sigurne oaze i jaka uporišta iz kojih bi djeca trebala krenuti u svijet. Zbog toga bi roditelji trebali obratiti pažnju i ograničiti uticaj medija i drugih sadržaja koji nerijetko obiluju nasiljem i agresijom. Istina je da roditelji ne bi trebali biti sami u toj borbi. Škola bi, kao institucija u kojoj djeca najčešće čine i trpe nasilje, trebala da preuzme jednu od vodećih uloga u prevenciji i zaštiti djece od nasilja i to tako što će njegovati klimu uvažavanja i poštovanja, te sprovođenja raznih radionica edukativnog karaktera.
Kidsinfo: Do koje granice roditelji trebaju pustiti da dijete samo riješava svoje probleme, a u kontekstu vršnjačkog nasilja?
Stefanija: Dijete ne treba pustiti da samo riješava probleme nasilja jer to „djecu žrtve“ može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, intezivne tuge, ljutnje, depresivnosti i anksioznosti, dakle stanja koja nadilaze njegove kapacitete i mogućnosti samostalnog riješavanja.
Kidsindo: Šta u slučaju kada je dijete nasilnik, kako roditelji da se postave prema tom problemu?
Stefanija: Djeca koja čine nasilje nisu samo nasilnici, oni su, prije svega, djeca. Nijedno dijete kojem su zadovoljene emocionalne potrebe ne odlučuje da postane nasilnik. Djetetu nasilniku najčešće nedostaju ljubav i pažnja. Dakle, prije „etiketiranja“ nekoga kao nasilnika, moramo se zapitati šta je u pozadini tog ponašanja i koja je to potreba koja je ostala nezadovoljena pa je dijete nastoji zadovoljiti takvim ponašanjem?
Kidsinfo: Kako djecu koja nisu ni nasilnici, a ni žrtve, učiti da ne budu ni nijemi posmatrači vršnjačkog nasilja?
Stefanija: Djecu treba učiti empatiji, a to će najbolje naučiti kroz ponašanje roditelja. Empatična djeca se neće pomiriti s ulogom „običnog posmatrača“, odnosno neće biti samo svjedoci nasilja, nego će na njega reagovati odgovorno i zatražiti pomoć.
(Milica Brčkalo Gajić, Kidsinfo.ba)
