Zada Agić je 24-godišnja pedagoginja, buduća magistrica, koja ima skoro šestogodišnje iskustvo kada je riječ o radu u pedagoško-psihološkoj domeni. Osnivačica je edukativne stranice za djecu i roditelje “Ars_edu” na kojoj objavljuje članke i sadržaje, a sa ciljem pružanja podrške, savjeta i prijedloga.
Zada za naš portal piše o učenju po modelu, a u nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da je novi broj našeg magazina online.
Djeci ne trebamo iskazivati samo verbalnim uputama kako da uberu najljepši cvijet u mnoštvu drugih, već pokazati tako što ćemo sami tragati i posegnuti za njihovom ljepotom kako bi oni učili prateći naše korake ka tome.
Učenje je kontinuirani proces koji nema svoj rok trajanja i širok pojam sa velikim opsegom djelovanja. Učiti ne znači samo puko usvajati pojmove, već iza sebe krije duboka značenja. Jedan od često, svjesno ili nesvjesno, primjenjivih modela učenja kojim usvajamo znanja, vještine i stavove, je teorija socijalnog učenja – učenje po modelu. Kada bismo djetetu postavili pitanje: “Šta želiš biti kada porasteš?”, odgovori mogu upućivati na one osobe koje dijete smatra svojim idealom. To su najčešće roditelji, bliži članovi obitelji, omiljeni glumci, sportisti, umjetnici… jer dijete u njima vidi i spoznaje najljepše osobine. Npr. odgovor bi mogao biti: “Želim biti kao mama, jer je ona vrijedna i brižna.”
Učenje po modelu znači da osoba koja uči (dijete) posmatra svoj model (uzor) i na taj način usvaja određene oblike ponašanja aktivno ili pasivno.
Dijete pod uticajem pozitivnih ponašanja može poprimiti jako dobre osobine ličnosti, posebno u sferi emocija i empatije prema drugima, međutim veoma je važno razviti svijest da učenje može imati i negativan uticaj na dijete, a to nam najbolje opisuju postupci roditelja koji upotrijebe nepoželjne riječi ili tjelesnu kaznu, što će dovesti do toga da i dijete sljedeći put svako svoje nezadovoljstvo rješava na isti način,i tako se ophodi prema roditeljima, vršnjacima i drugim osobama u okolini. Roditeljska namjera da se tim postupcima izbjegne neko loše ponašanje je dovela do primjene ponašanja od strane djeteta. Onda se zapitamo: “Jesu li djeca ogledalo naše pojave i onoga što manifestujemo?”. Jesu.
Pri postupcima i primjerima koje kao roditelji pokazujemo djeci ne trebamo biti kontradiktorni, govoriti kako nešto nije dobro, a isto to primjenjivati u svom ponašanju. To će dovesti dijete do bezbroj pitanja za koja nema jednostavno rješenje. Npr. ukoliko roditelj kaže djetetu da ne koristi nepoželjne riječi u komunikaciji sa drugima, a isto to praktikuje, dijete će učiti iz njegovih postupaka, a ne iz savjeta koje je dobilo, jer je ono što je viđeno i doživljeno nadvladalo nešto što je reproducirano, a ne ostvareno u praksi. Ova vrsta učenja ima jako važnu ulogu u razvoju ličnosti djeteta i njegovog kognitivnog, emocionalnog, i socijalnog životnog segmenta.
(Kidsinfo.ba)
