Trudnoća kao događaj zvanično označava početak majčinstva. Međutim, na psihološkom planu slika majčinstva razvija se mnogo prije toga.
Već u djetinjstvu, mnogo prije biološke zrelosti za ulogu majke, djevojčice razvijaju ideje o tome šta znači biti mama. Igrajući se sa lutkama, kroz igru mama-beba, djevojčice ugrađuju sve ono što doživljavaju u odnosu sa majkom u šeme koje će oblikovati sliku majčinstva. Sa odrastanjem, u različitim životnim fazama ove slike će se nadograđivati i oblikovati.
Tako, sa početkom fiziološke trudnoće, započinje i psihološka trudnoća, koja označava sve one promjene koje se dešavaju na mentalnom planu koje omogućavaju promjenu identiteta žene i razvoj majčinske uloge. Ove promjene uključuju predstave o bebi, o sebi kao majci, partneru/mužu kao ocu, promjene svih uloga u širem porodičnom sistemu koje će se desiti sa dolaskom bebe, promjenu rutine na poslu, u društvenom životu.
Ovi mentalni procesi zapravo predstavljaju razvoj ličnosti koji se odvija istovremeno sa razvojem bebe. Period trudnoće predstavlja vrijeme velikih promjena i intenzivnih emocija. Od trudnica se nerijetko očekuje da budu radosne, nasmijane i da uživaju u svom blaženom stanju. To dovodi da one potiskuju pregršt emocija koje se, iako su normalne i uobičajene, doživljavaju kao negativne i nepoželjne.
Skrivaju ih jer su ubjeđene da su zbog njih loše majke ili čak loše osobe. Činjenica je ipak da nijedna trudnica nije neprestano radosna, srećna i zahvalna i da mnoge povremeno osjećaju i ambivalenciju, strah, tugu, anksioznost, nezadovoljstvo, bijes. Štaviše, raspoloženje se mijenja u veoma kratkom vremenskom periodu što dodatno zbunjuje trudnu ženu. Emocije koje su očekivane su: doživljaj iznenađenja, radost i uzbuđenje, strepnja i briga, doživljaj ambivalencije, plačljivost, ranjivost, iritabilnost i česte promjene raspoloženja, anksioznost i strah (posebno u prvoj trudnoći), suočavanje sa vidljivim promjenama svog tijela, osjećanja inicirana promjenom odnosa između partnera – budućih roditelja.
U nekim situacijama doživljaji su takvog kvaliteta i intenziteta koji nije uobičajen i tada je neophodno potražiti pomoć psihologa ili psihijatra.
PSIHIČKI POREMEĆAJI U POSTPARTALNOM RAZDOBLJU
Postpartalno razdoblje (puerperij), definiše se kao razdoblje od šest do osam sedmica nakon porođaja, ali negdje se govori i o 12 mjeseci nakon porođaja. To razdoblje karakteriše visoki rizik za razvoj psihičkih simptoma kod žena. Otprilike 85% žena u tom periodu iskusi neki oblik psihičkih simptoma, međutim, u njih 10 do 15% oni su ozbiljnije prirode dok su kod većine simptomi blagi i kratkog trajanja. Simptomi psihičih problema majki (nedostatak sna, nedostak apetita, nedostatak libida) su slični simptomima majčinstva zbog čega se teško otkrivaju.
Na žalost 75% žena uopšte ne dobije odgovarajući stručni tretman i podršku okoline jer njih 81 % ne želi priznati da imaju psihičke probleme zbog straha da nisu uspješno odgovorile na zadatke majčinsta, pogotovo ako te simptome potvrdi još potvrdi i stručnjak. Psihički poremećaji u razdoblju postpartuma podijeljeni su u tri kategorije: postpartalna tuga, postpartalna depresija i postpartalna psihoza. Postpartalna tuga (“baby bluse”) je najblaži i najčešći te prolazni oblik psihičkog poremećaja u razdoblju postpartuma.
Postpartalna depresija i psihoza u razdoblju postpartuma mogu imati dugoročni uticaj na majku i dijete, kao i na odnos majke i djeteta. Stoga je vrlo važan njihov pravovremeni tretman i prepoznavanje. Biti “dobra majka” znači, prije svega, voditi računa o svom ne samo fizičkom već i mentalnom zdravlju. Samo zdravi možemo dati maksimum od svojih kapaciteta u svim oblastima života pa i u majčinstvu. Zato, majke, ostanite uvijek zdrave jer vas vaša djeca trebaju takve!
(Društvo psihologa BDBiH, Kidsinfo.ba)
