Rano je poslijepodne, bolesni smo i zarobljeni u kući. Sve što se zanimljivo događa nekako nam je nedostižno u ova četiri zida našeg dnevnog boravka. Ili nam se tako samo čini. Uskoro dječak donosi slikovnicu o Aladinu, dječaku koji je letio na čarobnom tepihu i imao svjetiljku koja mu je ostvarivala snove. To je samo jedna od priča koju ovih dana čitamo ujutro nakon što se probudimo, poslije doručka, prije popodnevnog spavanja, poslijepodne i uvečer prije večernjeg spavanja. Ujutro nakon buđenja…
Moj sin obožava priče i slikovnice. Uvečer imamo ritual čitanja dvije slikovnice i pričanja jedne izmišljene priče. Kada ugasimo svjetla, vrijeme je za izmišljenu priču. Zadnjih mjesec dana pričamo priče u nastavcima, glavni je lik mačak Tom koji doživljava različite pustolovine. Priča se priča uz dječakove zatvorene oči. Kada mačak Tom priprema ukusnu pitu od luka i čokolade ili mu padne sladoled po deseti puta, dječaku od smijeha poskoči brk. Mami su takvi prizori najljepši poklon na svijetu jer su čitanje i pripovijedanje dio našeg života kao doručak ili večera.
Pričanje priča staro je vjerovatno koliko i ljudi sami. Ljudi su oduvijek voljeli priče i čaroliju koju im one nude. Kada zatvoriš oči, vidiš sasvim novi svijet onako kako ga ti sam oblikuješ. U svakoj priči koju si poslušao jednako si sudjelovao kao i onaj tko je priče pričao.
U novije vrijeme psiholozi i neuronaučnici počeli su proučavati što se događa s mozgom dok slušamo priču. Otkriveno je da se djeci mogu pričati priče još dok su u majčinu trbuhu, posebice one kratke rimovane priče jer ih ritam smiruje i potiče bebi moždanu aktivnost. Prilikom čitanja slikovnica djeca mogu sudjelovati okretanjem stranica, slušanjem i gledanjem, ali mozak je taj koji svemu nadodaje i onaj dio koji se zamišlja. Prilikom povezivanja slike i govora moždane sinapse su vrlo aktivne te se aktiviraju dijelovi mozga zaduženi za slušanje, gledanje i zamišljanje. Moždani valovi povezuju obje moždane polutke te se stvaraju dobri preduvjeti za buduće moždane aktivnosti. Zapravo, u najranijoj dobi čitanjem pomažemo mozgu da nauči kako bolje obavljati svoj posao.
Prilikom pričanja priča samo dijete zamišlja cijelu priču. Psiholozi ovakav oblik i terapeutske priče koriste u slučajevima kada dijete ima neke emocionalne poteškoće ili strahove. Ukoliko dječak sluša priču o strahovima od mraka koje ima, nikada lik iz priče nije on sam. Naš je lik trenutno mačak Tom, kao što smo već spomenuli. Lik u priči ima neko drugo ime, ali njegova pobjeda nad strahom je istovremeno i pobjeda djeteta koje sluša priču. Terapeutske priče djeca vole poslušati više puta, posebice ako su strah ili trauma veliki.
Djeca su najbolji neverbalni slušači. Ako im pričate priče, oni od vas upijaju vašu energiju. Prve emocionalne lekcije mogu se učiti iz priča. Pričajući priče vaše lice nosi dodatnu poruku teksta što ga izgovarate. Boja i ton vašeg glasa mogu prenijeti sve emocije koje priča pronosi. Kada pričate o dječaku koji se boji tada i vi morate imati piskutaviji i tanji glas, a opasan junak mora govoriti polako i duboko te se povremeno zločesto samodopadno nasmijati. Dobar pripovjedač kroz svoje priče može djeci prenijeti cijelu paletu emocija koju djeca proživljavaju slušajući. Nakon ispričane priče djeca su bogatija za nova iskustva, spoznaje i osjećaje koje imaju. Zato, pričajte djeci priče!
(roditelji.hr/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
