Psiholozi smatraju da se strah od mraka javlja kod mnoge djece još krajem druge godine, kada dijete počinje protestirati pred odlazak na spavanje
Čega ste se bojali kao dijete? Jesu li i strahovi naše djece isti kao i naši?
Kako nekad, tako i danas, među najčešćim dječjim strahovima su strah od mraka i maskiranih likova.
– Strah od mraka ili pak klaunova, Djeda Mraza i drugih maskiranih likova tipično se javlja u trećoj godini, i često traje kroz čitavu predškolsku dob, a i duže – objašnjavaju psiholozi.
Oni ističu da se dijete plaši da ga netko iz mraka ne uhvati, boji se da će u mraku pasti, povrijediti se ili da će iz mraka izroniti vampiri, kosturi… i druge strahote. Maskirani likovi zato predstavljaju prijetnju i izvor velikog straha za dijete vrtićke dobi.
Strah od vlastite agresivnosti
Stručnjaci dalje dodaju da se strah od mraka javlja kod mnoge djece još krajem druge godine, kada dijete počinje protestirati pred odlazak na spavanje.
– Ovaj se strah rađa iz straha od vlastite agresivnosti koju dijete počinje osjećati kao lošu i željelo bi ju držati pod kontrolom. Naime, dijete bi zapravo željelo ljutiti se na odrasle koji od njega stalno nešto traže i očekuju, koji ga ograničavaju u njegovim željama i potrebama. Da bi se izvuklo iz te nezgodne situacije u kojoj želi, a zna da ne smije napadati, dijete razvija misao da su “zločesti” instinkti skriveni u mraku ili u maskiranom liku. Na taj način svojoj vlastitoj agresivnosti daje određeni lik i granice. Tako čudovišta iz mraka postaju ta koja će gristi, grebati i udarati, a samo dijete ostaje “dobro” – navode.
Ističu da u tom smislu strah djeteta ima obrambenu funkciju, da se dijete brani od vlastite agresije tako što se – boji. Ovo je normalno dječje ponašanje i ne zahtjeva stručnu intervenciju.
Biti obziran s djetetom
No, svi strupčnjaci se slažu da roditelji trebaju uvažavati dječji strah. Nikako ne smiju dijete posramljivati i uspoređivati ga s drugom djecom.
Također, ističu kako su razvojni strahovi normalna pojava i najčešće ne zahtijevaju stručnu pomoć. Pomoć evenutalno treba potražiti kad je riječ o neurotskim strahovima, koji najčešće ne prolaze spontano.
Strah je, znamo to iz iskustva, neugodan osjećaj, kojeg mogu izazvati bezbrojni “okidači”. No, s druge strane, treba znati da nas strah često štiti od situacija koje bi mogle biti pogubne.
Treba također misliti i na strahove kod djece koja su doživjela neka negativna iskustva, poput saobraćajne nesreće, nagle smrti voljene osobe, rastave roditelja, bolničko liječenje. Takva djeca imaju traume, pa su i strahovi pred spavanje intenzivniji.
No, stručnjaci savjetuju da i u takvim slučajevima ima lijeka. Prije spavanja dijete mazite, zagrlite, smirite ga prije sna. Ali, pustite dijete da zaspe samo. Ujutro pokušajte razgovarati o tome što je sanjalo, sugerirajte mu da nacrta strašne snove ili barem neki detalj koji ga plaši. Predškolska djeca traumu će pokušati razriješiti kroz repetitivne igre, a vjerojatno će koristiti ako se uključi i roditelj. Poslije traume dijete će vjerojatno izbjegavati mjesta, situacije i osobe koje ga podsjećaju na traumatsko iskustvo. Nemojte ga prisiljavati, jer za oporavak od traume treba vremena, a često i mnogo terapijskog rada.
Strah “otjerajte” paljenjem noćne lampe, odškrinutim vratima sobe i igračkama koje dijete samo odabere i poslaže pokraj sebe u krevet.
Imajte na umu da su nemirno spavanje i noćno buđenje česti kod male djece, premda većina djece nije imala traumatskih iskustava.
