Prošlo je više od jednog vijeka od kada je italijanska doktorica i edukatorica Marija Montessori osmislila čuvene principe ove škole, s ciljem da ohrabri djecu da razviju autonomiju od ranih nogu
Evo jedne mozgalice: šta zajedničko imaju kuharica Julia Child, pisac Gabriel José García Márquez, pjevačica Taylor Swift i osnivači Googla Larry Page i Sergey Brin?
Svi su pohađali Montessori školu kao djeca.
Odavno je poznat i cijenjen utjecaj ovih škola u Sjedinjenim Državama. No, efekat ove obrazovne metode koja je već stigla i do nas daleko je širi. Međutim, efekat ove obrazovne metode je daleko širi.
I Vođa pokreta za indijsku nezavisnost Mahatma Gandi bio je pristalica ove škole i smatrao je da djeca koja je pohađaju „ne osjećaju teret učenja, jer sve uče dok se igraju”.
Rabindranat Tagore, pjesnik ovjenčan Nobelovom nagradom, uspostavio je mrežu Montessori škola, čiji je cilj bio da djeci omoguće da se kreativno izraze.
Marija Montessori – inspirativna priča
Ali, da li ova metoda zapravo postiže to?
Prošlo je više od jednog vijeka od kada je italijanska doktorica i edukatorica Marija Montessori osmislila čuvene principe ove škole, s ciljem da ohrabri djecu da razviju autonomiju od ranih nogu.
Njen život je inspirativna priča o feministkinji koja se suprotstavila fašističkom režimu, dok je pokušavala da ostvari svoj san.
Prema nekim procjenama, na svijetu postoji više od 60.000 škola koje koriste Montessori metod.
Zanimljivo je međutim što prednosti Montessori obrazovanja su i dalje predmet rasprave.
Djelimično je to posljedica postojećih poteškoća pri vršenju istraživanja u učionici, što znači da su dosadašnje studije bile predmet ozbiljnih kritika skeptika.
Tek su nedavno istraživači uspjeli da razriješe neke od ovih problema i njihovi zaključci su zanimljivo štivo za učitelje, roditelje i učenike, odnosno za svakoga ko je fasciniran prilagodljivošću dječijeg uma.
Igranje s mrvicama
Montesori je rođena u italijanskom gradiću Chiaravalle, u progresivnoj porodici. Njeni roditelju su se družili sa najnaprednijim misliocima i naučnicima u Italiji.
Prosvijećena porodična sredina omogućila je Mariji mnoge prednosti, koje druge djevojčice u to vrijeme nisu mogle da iskuse.
„Podrška njene majke bila je ključna za važne odluke koje je kasnije donosila, kao što je na primjer bio upis u tehničku školu posle završene osnovne škole”, kaže Elide Taviani, članica Upravnog odbora organizacije Opera Nazionale Montessori u Rimu, koju je sama Montessori osnovala radi istraživanja i promoviranja njenih metoda obrazovanja.
Takođe, podrška roditelja joj je značila kada je odlučila da studira medicinu, što je bila oblast u kojoj su muškarci bili dominantni.
„Porodica Marije Montessori je veoma vodila računa o društvenim problemima”, dodaje Taviani, poput borbe za žensku emancipaciju, što je borba koju je Montessori nastavila i kao zrela osoba.
„Ona je predstavljala važnu referentnu tačku za žene u toj eri.”
Ubrzo po diplomiranju 1896, Montessori je počela da volontira u psihijatrijskoj klinici pri Univerzitetu u Rimu, gdje je brinula o djeci koja su imala poteškoće pri učenju.
Prilagođeno djeci
Sobe su bile oskudno namještene, uz samo nekoliko komada namještaja u njima. Jednom prilikom, otkrila je da se djeca s puno entuzijazma igraju sa mrvama koje su im ispale na pod, kaže Catherine L’Ecuyer, istraživačica u oblasti psihologije i obrazovanja pri Univerzitetu u Navari u Španiji i autorka knjige Čudesni pristup (The Wonder Approach).
„Tad joj je palo na pamet da uzrok nekih intelektualnih poteškoća može biti povezan sa siromaštvom.”
Uz prave materijale za učenje, moguće je odnjegovati mlade umove, zaključila je Montessori.
Ovaj uvid uticat će na Montessori da osmisli novi metod obrazovanja koji se usredredio na pružanje potrebne stimulacije tokom osjetljivih perioda u djetinjstvu.
U centru tog metoda bio je princip da svi materijali za učenje treba da budu prilagođeni djeci i namijenjeni svim čulima.
Takođe, svakom djetetu mora biti dozvoljeno da se slobodno kreće i radi, koristi kreativnost i sposobnosti za rješavanje problema.
Učitelji su preuzeli ulogu vodiča, podržavajući djecu bez prinude ili kontrole.
Montessori je otvorila prvu Kuću za decu (Casa dei Bambini) 1907., a uskoro se izrodilo još mnogo sličnih institucija.
Tokom vremena, ona je stekla poznanstva sa mnogim vizionarima širom svijeta, poput Gandija.
Možda danas djeluje čudno, ali kada su fašisti došli na vlast u Italiji 1922, oni su inicijalno prihvatili njen pokret.
Međutim, ubrzo su se suprotstavili metodi naglašavanja dječije slobode izražavanja.
Prema Tavianijevoj, vrijednosti Marije Montessori su oduvijek podrazumijevale poštovanje prema ljudima, kao i „prava žena i djece”.
„A fašisti su željeli da se okoriste o njen rad i slavu.”
Do tačke pucanja je došlo kada je fašistički režim pokušao da utiče na obrazovni sadržaj u školama, a 1934. Montesori je odlučila da sa sinom napusti Italiju.
Vratila se u domovinu 1947. i nastavila je da piše i razvija svoj metod do smrti u 81. godini 1952.
Djeca kao odgovorna lica
Danas postoji mnogo različitih vrsta Montessori škola i organizacija Opera Montessori ne prepoznaje ih sve, ali neki od osnovnih principa nisu mijenjani.
Prvi je ideja da su učitelji neka vrsta nježnih vodiča, koji ohrabruju djecu da sami privode kraju aktivnosti sa što manje učešća odraslih u tome.
„Naša djeca uče kako da se sama postaraju za sebe”, kaže Miriam Fero, glavna učiteljica u Ekoškoli Montessori u Palermu na Siciliji, koju pohađaju djeca uzrasta od samo nekoliko mjeseci do šeste godine.
“Praktični život”
Neki od predmeta koji se predaju u ekoškoli slični su onima koji postoje u drugim predškolskim ustanovama i školama, poput matematike i muzike.
Ali, ovde postoji i segment nazvan „praktični život” koji se oslanja na originalnu viziju Montessori o dečijoj autonomiji.
On obuhvata svakodnevne praktične zadatke poput služenja napitaka školskim drugarima.
Zbog sigurnosti, učitelji skuhaju vodu, ali djeca imaju aktivnu ulogu u čišćenju radne površine i zatim će služiti spremljene napitke drugima.
„Tokom doručka i ručka su i dalje angažovani, jer na smjenu postavljaju sto i služe drugare”, kaže Fero.
Ovaj metod podstiče nezavisnost, ali i saradnju.
Djeca različitih uzrasta pohađaju nastavu u istoj učionici, tako da šestogodišnjaci, na primjer, pomažu trogodišnjacima.
Nema testova ni ocjena
Nema testova ili ocjena, kako bi se izbjeglo takmičenje među učenicima. Svaki čas traje tri sata, kako bi djeca mogla da se u potpunosti posvete onome što rade.
Materijali za učenje su osmišljeni kako bi se sva čula koristila u rukovanju s njim, slova i brojevi su napravljeni od grubog papira za šmirglanje, kako bi djeca mogla da osjete njihov oblik prstićima.
Ma koliko ovaj koncept djelovao veselo i razumno, ostaje pitanje da li on donosi neke opipljive koristi, značajnije od onih koje se postižu u klasičnoj učionici?
Djeluje kao jednostavno pitanje, ali na njega nije lako dati odgovor.
Istraživanje govori da možda postoje koriste od specifičnih aspekata Montessori obrazovanja, ako uvažimo i važne prigovore tim rezultatima.
Razlog tome je što standardni naučni proces, koji se koristi da bi se saznali da li nešto funkcioniše ili ne, nije jednostavno prilagoditi okruženju učionice.
Da biste naučno procijenili efekte neke intervencije, uobičajeno biste izveli nasumično kontrolisano ispitivanje.
To znači da se učesnici nasumično podijele u dve grupe: „eksperimentalnu grupu” nad kojom se provodi određena intervencija i „kontrolnu grupa”, u kojoj se provodi drugačija procedura, koju je takođe moguće procijeniti, a čiji cilj nije da dobijete željeni efekat.
Ako su oni nad kojima je primjenjena intervencija imali bolje rezultate od onih nad kojima nije, možemo zaključiti da je ova intervencija imala željene efekte.
U medicini, ljudi nad kojima se provodi intervencija mogu da dobiju pravu tabletu, dok će kontrolna grupa dobiti placebo pilulu, koja izgleda kao prava stvar, ali ne sadrži aktivne sastojke.
Nažalost, veoma je teško primjeniti iste rigorozne standarde na intervencije u obrazovanju.
Osnovci i srednjoškolci dobili su priliku da o nauci uče na zabavan način – u laboratoriji, kroz eksperimente.
Možete da odlučite da poredite učenike u Montessori školi sa djecom koja pohađaju školu u nekom drugom obrazovnom sistemu.
Ali za mnoge Montessori škole plaća se školarina i opredjeljenje roditelja za taj metod može biti u vezi sa mnogim drugim faktorima, koji takođe mogu da utiču na napredak djeteta.
Prihod roditelja nije jedina važna stvar.
„Roditelji koji šalju dijete u Montessori školu više su uključeni u obrazovanje djeteta, tako da metode koje primjenjuju kod kuće mogu da imaju pozitivan uticaj na uspjeh djeteta”, objašnjava Javijer Bernacer sa Instituta za kulturu i društvo sa Univerziteta u Navari u Španiji.
Djeca koja su išla u Montessori školu uglavnom pokazuju bolje rezultate na testiranju pismenosti, numeričkih sposobnosti i pripovijedanja.
Neke od provedenih studija uspjele su da pokažu da postoji niz koristi za dječiji razvoj u ovom sistemu, ali ne možemo biti sigurni da li je to posljedica Montessori metode ili privilegija, koje nosi sredina u kojoj ta djeca odrastaju.
Angelina Lilard, profesorica psihologije na Univerzitetu Virginija u Shartsvillu pokušala je da razriješi ove probleme tako što je proučavala jednu Montessori školu u Milwaukee.
Djeca, koja su pohađala školu, izabrana su kroz sistem lutrije.
Ovakav nasumičan izbor eliminirao bi ostale ometajuće faktore, što je dovelo do toga da je Lilard bila sigurnija da razlike koje je uočila su posljedica Montessori metode.
Analizirajući napredak djece u petoj godini, Lilard je zaključila da djeca koja pohađaju Montessori školu pokazuju bolju jezičku i numeričku pismenost, sposobnosti organizacije i snalaženja u društvu u odnosu na djecu iz drugih škola.
U dvanaestoj godini, ova djeca su bolje pričala priče.
Koliko god ovi rezultati djelovali pozitivno, treba imati u vidu da su zaključci donijeti na osnovu posmatranja relativno male grupe đaka.
Cloi Marshall sa Instituta za obrazovanje Univerzitetskog koledža u Londonu kaže da su rezultati istraživanja koje je provela Lilard pružili najdetaljnije informacije, ali i da „oni predstavljaju samo jedan dio slagalice, a u nauci je potrebno da se stvari ponavljaju”.
Prednosti „nestruktirisanog vremena”
Međutim, proučavajući literaturu o obrazovanju i psihologiji u malo širem smislu, Marshall se čini da ovaj metod ima izvjesne koristi, bez ikakvih loših strana.
Na primjer, u nedavno izvedenim studijama pronađeni su dokazi da pružanje djeci da koriste nestrukturisano vreme, kada im je dozvoljeno da se bave slobodnim aktivnostima, bez miješanja odraslih, dovodi do većeg stepena nezavisnosti i samousmjerenja, a taj pristup je srž Montessori metode.
Postoje dokazi da djeca koja u učionicama koriste odobrene Montessori materijale za učenje imaju bolje rezultate od djece u učionicama u kojima se koriste druga učila, što ukazuje da jedinstveni dizajn Montessori materijala doprinosi učenju u ranom periodu.
Solange Denervo, neuronaučnica u Univerzitetskom bolničkom centru Vaudois u Švicarskoj i bivša Montessori učiteljica, dijeli slična pozitivna iskustva.
U studiji koju je nedavno provela, zaključila je da djeca koja pohađaju Montessori škole posjeduju veći stepen kreativnosti, što je povezano sa boljim akademskim rezultatima.
(Iako nije uspjela da za ovu studiju osigura potpuno nasumični uzorak učenika, pokušala je da poredi djecu sličnog stepena inteligencije, koja imaju slično socioekonomsko porijeklo, u pokušaju da eliminira neke od ometajućih faktora).
Denervo pretpostavlja da prednosti potiču iz dječijeg iskustva preuzimanja vođstva u aktivnostima za učenje od ranog uzrasta do sve većih mogućnosti pronalaženja rješenja nekom problemu, kao i učenje iz sopstvenih grešaka.
Da li uspjeh učenika iz Montessori škola odražava ove prednosti?
Marshall kaže da je neophodno da o tome još razmislimo, zato što još ne postoje ubedljivi dokazi o dugoročnim koristima.
Montessori brand
Denervo o tome razmišlja pozitivnije.
S obzirom na rezultate njenih istraživanja, ona vjeruje da Montessori obrazovanje može da pomogne ljudima da napreduju u kreativnim industrijama.
„Kada ste u školi, izgrađujete arhitekturu vašeg uma”, kaže ona.
Ima smisla da ljudi koji su naučili da budu motivisani, fleksibilni i da sarađuju s drugima od ranog uzrasta, tvrdi ona, kasnije u životu više napreduju.
Kakve god bile prednosti ove metode, jasno je da je centralna ideja privlačna i njeni promoteri su napravili veliki uspeh reklamirajući poruku slobodnog, samoregulirajućeg djetinjstva, oslobođenog od tiranije konvencionalnog obrazovanja.
Marija Montessori je neumorno promovirala njenu metodu i njeni nasljednici su nastavili da čine isto to.
„To je postalo i to ne slučajno – brend”, objašnjava Gianfranco Marone, profesor semiotike, discipline koja proučava znakove i simbole, na Univerzitetu u Palermu.
On je ukazao na uspon brendova i marketinga od 1980-ih, koji se prenio i na obrazovne institucije.
Ime Montessori, po njemu, danas je povezano sa visokim kvalitetom obrazovanja, čak i životnom filozofijom, što je privuklo mnoge roditelje.
Međutim, ironično je što mnoge škole danas nose ime Marije Montessori, a da se samo labavo oslanjaju na njene metode.
Razlog tome je što to ime nije zaštićeno kao robna marka.
Razlike u procjeni korisnosti metode
Iako postoje zvanične Montessori institucije u mnogim zemljama koje pružaju obuku za učitelje i akreditaciju, ali to ne znači da su škole, koje koriste ovaj naziv u svojoj promociji, prošle taj proces.
„Postaje sve teže pronaći autentično Montessori obrazovanje”, kaže L’Ecuyer, koja brine da neke od škola samo prate trend, a da ne prihvataju suštinski principe u vezi sa dječijom autonomijom ili dužinu časova, što sve može da utiče na važne ishode obrazovanja.
Nedostatak postojanosti u primjeni ovog metoda može da objasni zašto postoje razlike u procjeni korisnosti Montessori metode, između ostalog i nemogućnost da se primjete prednosti ovog metoda u odnosu na neke druge.
Marshall je više optimistična kada govori o ovim promjenama.
Iako se slaže da različiti pristupi mogu da iskrive procjenu Montessori metode, ona takođe prepoznaje da ovaj pokret će morati da se prilagodi društvenoj i tehnološkoj promjeni.
Možemo da uzmemo za primjer, elektronske uređaje i koliko se oni koriste u obrazovanju: „To nije nešto o čemu je Marija Montessori mogla da piše”.
Ogromna je pohvala radu Marije Montesori što sto godina nakon što je ona otvorila njenu prvu školu, profesori se dalje bave njenom teorijom, što i dalje podstiče istraživače da se time ozbiljno bave.
S obzirom na dobre nedavne rezultate tih istraživanja, ova teorija će pokretati rasprave i u budućnosti.
