Prijetnje fizičkim kažnjavanjem ili gubitkom ljubavi prema djetetu možda se čine kao očito zabranjene stvari u roditeljstvu, ali postoje i neke suptilnije fraze koje roditelji nerijetko upotrebljavaju, a koje su jednako štetne
U nedostatku prave strategije, mnogi roditelji odlučuju se za tzv. roditeljstvo struje svijesti – što znači da reagiraju na dječje ponašanje sipajući fraze koje su pokupili tokom godina.
Ne postoji ništa krivo u takvom pristupu i posve je razumljiv. No, nažalost, mnogo je klišeja koji su temeljeni na zastarjelim ili pogrešnim pretpostavkama o tome kako djeca funkcioniraju. Pogotovo današnja djeca.
Takve fraze nisu toliko produktivne kod djece, a također se radi o emocionalnim reakcijama na stres zbog odgovornosti nad malim živim bićima.
Evo šta kažu stručnjaci, koje fraze treba izbjegavati:
1. “Izbaci to iz sebe”
Ponekad se djeca bore s misterioznim prinudama. Možda se ne mogu oduprijeti potrebi da trče po kući goli, proizvode iritirajuće glasne zvukove ili koriste neke od ružnih riječi. Neki roditelji reagiraju na takvo ponašanje na način da ponude djetetu privremeno ‘odlaganje izvršenja kazne’ i posljedica kako bi se dijete moglo ‘ispuhati’. Odnosno, roditelji odobravaju ‘loše’ ponašanje i zapravo ga potiču. Nažalost, takav koncept temeljen je na nerazumijevanju ljudskog mozga i koncepta katarze.
Činjenica je da djeca nisu rođena sa željom da trče goli po kući. Tako ne funkcionira ljudski um. Ako im govorimo da se ‘ispušu’ i da nastave trčati goli – zbog toga nećemo ni na koji način ‘iscrpiti’ njihov nagon da se skinu i trče. Time ćemo samo učiniti suprotno. Dijete kojem je dozvoljeno da se ‘ispuše’ i ‘izbaci iz sebe’ loše ponašanje, zapravo uživa u poticanju takvog ponašanja.
Bolja ideja bila bi prakticirati pozitivno suprotno ponašanje, poput poticanja djeteta da trči po kući u svojem donjem rublju ili pidžami. Ili, izazvati ih da ostanu odjeveni u svom trčkaranju jer tako to ‘velika djeca’ rade. Ključ uspjeha je zapravo, poticati dobro ponašanje, a ne ono naporno i iritirajuće.
2. “Zločesto si dijete”
FOTO: THINKSTOCK
U svojim najtamnijim trenucima, roditelji osjećaju kao da je njihovo dijete zaista zločesto. Kada iskuse takvu ljutnju, roditelji nerijetko pitaju dijete zašto je tako zločesto ili kažu djetetu da je zločesto.
No, roditeljski nemir uzrokovan djetetovim ponašanjem temeljen je na pretpostavci koja je pogrešna. Djeca se ponašaju ‘loše’ zbog milion različitih razloga i nijedan od njih nije zbog toga jer su zlobni i loši ljudi. Govoreći djetetu da je loše i zločesto dopušta im da internaliziraju tu poruku. Time se dovodi do još goreg ponašanja, ali i psiholoških problema poput depresije i tjeskobe.
Bolja taktika je prozvati takvo ponašanje lošim i nastaviti govoriti djetetu da je dobra osoba koja je sposobna činiti dobro. Prozvati ponašanje, a ne dijete, dopušta roditeljima da se povežu s prirodnim posljedicama, poput: “Bacio/la si igračku i sada igračka ide na ‘pauzu'”. To postaje puno teži zadatak kada djetetu govorimo da su zločesti.
Zapravo, još je i bolje prozivati dobra ponašanja. Ona se događaju i po sto puta u danu, a ako ih oslovimo i naglasimo, potičemo daljnje pozitivno ponašanje kod djece.
3. “…ili…”
Izraz ‘ili’ je poput bezvrijednog mosta između ponašanja i posljedice. Najčešće se riječ ‘ili’ izgovara u ljutnji i označava prijetnju. No, prijetnje su nedjelotvoran način roditelja koji ih izgovaraju jer se rijetko kad u tim situacijama ponašaju racionalno.
Umjesto da izgovarate rečenice poput: “Prestani s time ili ću okrenuti auto i idemo kući”, naglasite prirodne posljedice djetetovog ponašanja. No, postoje neka pravila: Posljedice trebaju biti logično povezane s ponašanjem, trebaju biti trenutačne i trebaju se smireno davati djetetu kako bi promijenile razmišljanje djeteta. Također je važno da posljedice dolaze s uvjerenjem djeteta da je i dalje voljeno.
4. “Prestani biti sramežljiv/a”
Jedan od najboljih načina za poticanje anksioznog poremećaja kod djeteta je gnjaviti dijete zbog toga jer je sramežljivo i prisiljavati ga da pozdravlja ljude s kojima se ne osjeća ugodno. Kada roditeljsko forsiranje uključuje naredbe grljenja, rukovanja ili poljubaca, to je zapravo kao da govorimo: “Tvoje tijelo i granice su beznačajne i mogu biti nadjačane od bilo koga tko ima veći autoritet od tebe.”
Ono što pomaže sramežljivosti su vježba, podrška i priprema. Sramežljiva djeca najbolje će funkcionirati ako će biti pripremljena na ono što će se dogoditi i ako će vježbati susretljivost pozdravom koji njima odgovara, čak i ako se radi o tome da osobi ‘daju pet’ umjesto da se rukuju ili zagrle.
5. “Idi u svoju sobu”
Prednost ‘pauze’ je što ona omogućuje djetetu priliku da razmisli o svom ponašanju, ali kada se pauza obavlja smirenim razmatranjem i razgovorom o tome što se dogodilo i što se je moglo učiniti drugačije.
Najvažnije, ‘pauze’ bi trebale pojačati prosocijalno ponašanje. Kažnjavanje djeteta time da ide u svoju sobu, zadnja je stvar koju roditelji žele napraviti. Uostalom, roditelj ne zna što dijete radi u sobi nakon ‘lošeg’ ponašanja. Je li u pitanju čitanje knjige, igranje s igračkama ili nešto treće? Što god dijete radi u svojoj sobi, zasigurno nije u pitanju razmišljanje o svom ponašanju. Bolje je držati dijete u blizini i tišini nego u daljini, u privatnosti.
6. “Zašto ne možeš biti više poput svoje sestre/svog brata?”
Rivalstva između braće i sestara mogu biti nevjerojatno štetna. Štoviše, nasilje ili netrpeljivost u obiteljskom domu više je vjerojatnije da će se dogoditi između braće i sestara nego između roditelja i djece. Posljednja stvar koja je potrebna napetom odnosu je dodatni kompetitivni pritisak roditelja.
Umjesto da rade nepotrebne usporedbe, roditelji će više postići ako će poticati suradnju između djece. Poticanje nekompetitivnih igri punih suradnje ili poticanje djece da rade skupa kako bi izvršili neku obavezu ili zadatak mnogo su bolje taktike nego isticanje slabosti uspoređivanjem.
7. “Da me zbilja voliš…”
Postoji tanka linija između krivnje i prisile. Krivnja je neophodna i zdrava emocija koju osoba osjeća prema popravljanju. A, osjećaji krivnje zahtijevaju empatiju – osnovnu spoznaju da su djela jedne osobe povrijedila drugu osobu.
Roditelji mogu utjecati na krivnju na način da ističu kako djetetovo djelovanje može utjecati na osjećaje drugih ljudi. No, ta taktika ide predaleko kada roditelj prijeti ili preispituje svoj odnos i ljubav koja ga povezuje s djetetom. Ta ljubav je ono što omogućuje djetetu da razvije osjećaj sigurnosti pomoću kojeg mogu istraživati svijet, ali razumjeti da će uvijek postojati sigurno mjesto na koje se mogu vratiti.
Ukoliko roditelj ‘poljulja’ djetetov temelj ljubavi, na taj način ‘poljulja’ i njihov osjećaj sigurnosti – što može dovesti do tjeskobe i još više lošeg ponašanja. Puno je bolje objasniti djetetu da ih volite bez obzira na to kako se ponašaju, ali ih podsjetiti da njihovo ponašanje može druge učiniti ljutima, sretnima, ponosnima ili tužnima.
8. “Sam si to tražio/la”
Odgoj djeteta pod prijetnjom nasilja nebrojena puta je dokazan kao najbolji način za stvaranje antisocijalnih nasilnih odraslih ljudi, posebno ako prijetnje vode prema djelu. Najgora od svih fraza i jednostavno bi trebala nestati iz rječnika svih roditelja.
