Za djecu su to važni predmeti koji im olakšavaju proces odrastanja ili odvajanja od roditelja kad je u pitanju odlazak u vrtić ili na vikend sa bakama i djedovima
Svi znate makar jedno dijete kojemu ne pada na pamet da se odvoji od omiljene igračke. Ni u parku, ni pri polasku na odmor ili vrtić.
No, stručnjaci upozoravaju – nije riječ samo o igračkama. Za djecu su to važni predmeti koji im olakšavaju proces odrastanja ili odvajanja od roditelja kad je u pitanju odlazak u vrtić ili na vikend sa bakama i djedovima.
To su stvari koji djecu mirisom, toplinom, oblikom podsjećaju na mamu i tatu. Igračke tako postaju „prelazni objekt“.
Engleski pedijatar i psihoanalitičar D.W. Winnicott u tekstu „Prijelazni objekti i prijelazni fenomeni“ (eng. Transitional Objects and Transitional Phenomena) iz 1951. godine objašnjava važnost prelaznog objekta u razvoju djeteta i njegovom procesu separacije od majke.
Prvi posjed
Winnicott se u svom radu prvenstveno bavio ranim odnosom majke i djeteta. Danas znamo da djetetova primarna figura može biti i otac ili druga odrasla osoba koja o njemu brine. Kako ovdje govorimo o konceptu primarnog objekta kojeg je uveo Winnicott, u nastavku teksta govorimo o majci kao primarnoj figuri.
U samom početku života beba je u simbiotskom odnosu s majkom. Majka je tu da odmah reagira i zadovolji sve njene potrebe. Pa će tako beba kada je gladna biti nemirna i plakati, a majka će je odmah nahraniti i umiriti.
U bebinom svijetu ona je svemoguća i ima osjećaj potpune kontrole nad majkom koja postoji samo radi nje.
No, postupno, nakon nekog vremena takvog jedinstva, dovoljno dobra majka, počet će produžavati vrijeme do zadovoljavanja svih bebinih potreba i na taj način joj omogućiti da fantazira o dojci ili bočici dok ih majka ne donese i utaži bebi glad. Tako beba počinje maštati i zapravo shvaća da je dojka dio majčinog tijela i da nije tu samo radi nje. Beba će početi koristiti sjećanja na ranija lijepa i ugodna iskustva s majkom i na taj način ispunjavati prostor koji je od majke odvaja. Tako se kreira tzv. prijelazni prostor u kojem beba može oblikovati unutarnju psihičku sliku majke, simbol koji joj pomaže da podnese sve veću udaljenost od majke. Za prijelazni prostor su vezani i prijelazni objekti. Oni predstavljaju prvi djetetov posjed. To može biti dekica, lutka, komadić plahte… nešto što dijete može držati i maziti.
Tako igračka s početka teksta predstavlja zaista igračku, ali i mamu. Dijete nikada neće pitati što je istina, jer oboje je istina. I Osim u prvim danima vrtića dobro je da ga dijete ima svoju igračku i u svim drugim situacijama, kao što su na primjer hospitalizacije, u kojima se dijete po prvi puta duže odvaja od majke.
Prelazni objekt i kreativnost
Ono što treba naglasiti jeda se u prelaznom prostoru odvija igra, a prelazni objekt se može okarakterizirati kao početak ljudske kreativnosti.
Kako kaže Winnicott, u igranju i samo u igranju, djeca kao i odrasli, mogu slobodno ostvarivati svoju kreativnost. Moći se igrati, uživati u igri i kroz nju nešto stvarati znak je psihičkog zdravlja. Djeca i odrasli koji to ne mogu imaju deficitaran prijelazni prostor.
Dijete odrasta i prelazni objekt postepeno gubi svoju važnost no prijelazni prostor nam ostaje za cijeli život. U njemu se odvijaju umjetnost, kultura, religija, ali i psihoterapija.
