Za doktora Ranka Rajovića mnogi tvrde da je najveći stručnjak u regiji kada je u pitanju odgoj djece. Njegov sistem učenja NTC podstiče zdrav razvoj mozga djeteta, podržava potencijal i dječije igre smatra ključnim faktorom za razvoj inteligencije.
U intervjuu koji je dao za magazin “Azra” Rajović je govorio o najčešćim greškama koje roditelji prave kada je odgoj djece u pitanju.
– Živa bića koja se ne kreću su biljke, nemaju neurone, nervni sistem. Ona koja se kreću ih imaju, da bi mogli da nađu hranu, da se sakriju, idu s jednog mjesta na drugo i, ako gledamo tako, najkompleksniji nervni sistem ima čovjek. A mozak se razvija u pokretu. Tajna je, dakle, u kretanju i tu je osnova svega. Ako se dijete ne kreće dovoljno, ne povezuje regije mozga, onda dolazi do problema. Ako nije povezan, naprimjer, centar za prste, jer dijete ih ne koristi, centar za stopala, centar za dinamičku akomodaciju, centar za sluh, jer dijete ne raspoznaje zvukove kao mi, centar za prepoznavanje boja, djeca danas manje raspoznaju boje nego mi, onda se dešava disfunkcija kore velikog mozga i imamo problem – dijete ne može da sjedi, piše, čita, ne može da dosegne svoje intelektualne kapacitete. U nekoliko država sam nedavno pokrenuo akciju „Da li vaše dijete može da skoči unazad’“, jer se dešava da djeca u vrtićima, od četiri godine, kada rade testiranja, ne mogu da skoče unazad, a to je važno – objasnio je on.
Otkrio je i ko je kriv za takvo stanje.
– Roditelji. Ako dijete ne može da skoči unazad, u školi neće razumjeti matematiku u minusu. Sada je pitanje, zašto roditelji drže dijete u kolicima do četvrte, pete godine. Zašto ne dozvole djetetu da se penje na drvo, trči uzbrdo, nizbrdo. Pojavio se neki strah i prezaštićivanje koje doslovno biološki osujećuje razvoj djetetovog mozga. Ako se mozak razvija u pokretu, prva bi dijagnoza bila da djetetu nedostaje pokret – dodao je.
Rajović je otkrio i u čemu roditelji najčešće griješe.
– Najveća je greška je prezaštićivanje, a druga greška je što ne dozvole djetetu da ima dosadu. Sada imate situaciju da dijete kaže: „Dosadno mi je“. Odmah mama i tata uključuju TV, video-igrice, da mu pobijede dosadu. Mi smo sami sebi rješavali problem dosade. Prelazili smo dva, tri kilometra da bismo se pola sata igrali u nekom parku. Ako je padala kiša dva dana, sami smo bacali loptu u zid, da nam ne bude dosadno. Znači, mi smo morali da mislimo kako da pobijedimo problem dosade, a naše dijete nema šta da misli. Tu je video-igrica, tu je kompjuter, TV sa 20 kanala, nekih dječijih programa i onda kada nema mogućnost da riješi problem dosade, neće to ni znati. Prag tolerancije djece je nula – rekao je.
(azra.ba, Kidsinfo.ba)
