Oktobar je međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) upravo je ovaj oblik raka najčešća maligna bolest kod žena. U Bosni i Hercegovini (BiH) ne postoji zvanični registar, ali se procjenjuje da od raka dojke na godišnjem nivou oboli oko deset hiljada osoba. Iako rak dojke nije isključivo ženska bolest, statistike pokazuju da je on najčešći uzročnik smrti od raka među ženama. No, svakako ne treba zaboraviti ni na statistiku koja pokazuje da se ovaj oblik karcinoma i najlakše liječi ukoliko se na vrijeme otkrije, čemu svakako doprinose redovni preventivni pregledi.
O svom suočavanju s dijagnozom raka dojke za naš portal govore tri žene: Zorica Vukadinović Miljković, Zdenka Vujković i Milena Ivanović.
Zorica Vukadinović Miljković rođena je 1980. godine, a na svoj 35. rođendan je saznala za dijagnozu.
– Rak sam dva mjeseca ignorisala. Mislila sam da je mala izraslina na bradavici fibroadenom. No, onda me je zaboljela ruka, a rak je tada već zahvatio limfne čvorove u pazuhu. Nikada me niko nije uputio na pregled dojki. Redovno sam posjećivala ginekologa, ali kod nas govore da žene poslije 40. treba redovno da se kontrolišu – kaže Zorica koja je već četiri godine u invalidskoj penziji.
Ona ne krije da ju je dijagnoza na samom početku plašila, ali je ubrzo pronašla snagu da se bori za svoje zdravlje.
– Kada sam dobila dijagnozu plašila sam se kako će to prihvatiti moji roditelji i djeca. Plakala sam samo jednu noć, a već sutra sam sebi rekli da sam borac, a ne žrtva i da se nikada u životu neću predati bez borbe. Na onkologiji su zbog mog osmijeha mislili da nisam svjesna svoje bolesti. Ja ponovo, poslije pet godina, imam rak druge dojke – kaže ona.
Kada sam dobila dijagnozu plašila sam se kako će to prihvatiti moji roditelji i djeca. Plakala sam samo jednu noć, a već sutra sam sebi rekli da sam borac, a ne žrtva i da se nikada u životu neću predati bez borbe. Na onkologiji su zbog mog osmijeha mislili da nisam svjesna svoje bolesti.
Otkriva nam kako je izgledao proces njenog liječenja.
– Protokol mog liječenja je bio malo drugačiji. Prvo sam primila 4 ac, pa 12 toksola. Poslije šest mjeseci je bila operacija, radikalna mastektomija. Poslije sam tri godine primala lupron. Zbog hormonskog raka sam u vještačkom klimaksu već četiri godine. Laparoskopski su mi uklonjeni jajnici poslije godinu, a sada sam operisala i drugu dojku. Čekam konzilijum da vidim šta dalje – kaže.
PODRŠKA PORODICE
Zorica dodaje da je uvijek živjela zdravo, a dijagnoza je učinila da se još više posveti svom zdravlju.
– Dijagnoza me promijenila u smislu da više ne žurim, manje se nerviram i sebi sam na prvom mjestu. Nikada nisam dozvolila da me iko žali. Podršku sam imala, a imam je i danas, od svih ljudi koje poznajem. Volim putovanja, kartanje, šetnje i druženja i za sebe kažem da sam vođa čopora. U cijeloj nesreći sam imala sreću da vjerujem ljekarima. Ja sebe nikada nisam doživljavala kao bolesnu osobu. Nedavno su me četiri dana „držali“ u bolnici i otpustili jer su hirurzi bili na odmoru, a ja sam kukala kako me zdravu drže bezveze četiri dana – objašnjava Zorica i dodaje da u njenoj porodici niko prije nje nije imao rak dojke.
Ona snagu pronalazi u dugim šetnjama, putovanjima i druženju.
– Za negativce nemam vremena. Svima bih poručila da žive sporije, opuštenije i srećnije. Kažu da se od svega oko čega smo strahovali u životu obistini tek 1% – zaključuje ona.
Zdenka Vujković ima 41 godinu, a prva dijagnoza raka dojke uspostavljena joj je 2010. godine.
– Muž mi je skrenuo pažnju da imam čvorić na lijevoj dojci. Tada sam imala 31 godinu. Druga dijagnoza je bila u martu 2019. godine. Uredno sam išla na mamografiju i tada su vidjeli promjenu, opet na lijevoj dojci. Rak se vratio poslije devet godina – kaže ona.
Otkriva nam na koji način je reagovala kada je saznala za dijagnozu.
– Kada sam prvi put saznala da imam rak, nisam se uplašila i nisam bila svjesna šta me čeka. Pozitivno sam razmišljala, tačnije nisam mislila da neću uspjeti da se izliječim. Drugi put kada sam shvatila šta se dešava sam znala šta me čeka, ali se ni tada nisam uplašila da bih pala u depresiju ili da bih odustala od sebe. Snaga je došla sama od sebe – ističe Zdenka.
NOVA DIJAGNOZA
Objašnjava nam kako je izgledao proces njenog liječenja.
– Prvo liječenje je bilo s hemoterapijom šest mjeseci, tri godine hormonske injekcije u stomak i osam godina tablete. Drugo liječenje je bilo tri mjeseca hemoterapije, godinu biološka terapija, tri godine hormonske injekcije u stomak i tablete. Prema svom zdravlju sam bila odgovorna i prije ove bolesti, ali sada sam više svjesna koliko je opasna i koliko je teško boriti se s njom – kaže ona.
Žene koje se suoče s ovom bolešću treba pozitivno da razmišljaju, da razmišljaju o lijepim stvarima i događajima koji su im se desili ili koji treba da se dese. Treba da vjeruju u izlječenje. Snagu i volju treba da pronađu u svojoj porodici i djeci. Treba da vole sebe i da uživaju u svemu što im je život dao.
Zdenka ističe da su joj članovi porodice i ljudi iz okruženja bili podrška, ali je nisu pretjerano mazili.
– Suočavanje s rakom me naučilo da treba uživati u svakom momentu dana, događaja i života. Život je lijep, ali se, ako mu to dozvolimo, za minut može pretvoriti u mrak. Žene koje se suoče s ovom bolešću treba pozitivno da razmišljaju, da razmišljaju o lijepim stvarima i događajima koji su im se desili ili koji treba da se dese. Treba da vjeruju u izlječenje. Snagu i volju treba da pronađu u svojoj porodici i djeci. Treba da vole sebe i da uživaju u svemu što im je život dao. Bolest treba da prihvate i da se ne pitaju previše:“Zašto? Zašto ja?“. Bolest je došla da bi nas nečemu naučila i da bismo shvatili da treba da se promijenimo i da drugačije razmišljamo – zaključuje ona i dodaje da je prva u svojoj porodici koja se suočila s dijagnozom raka dojke.
Milena Ivanović ima 49 godina, a s rakom dojke se suočila u aprilu prošle godina.
– Prošle godine u aprilu sam napipala promjenu i odmah otišla na UZ jer sam šest godina ranije na istoj dojci operisala apces (gnojnu kesu). Doktorica je odmah vidjela da je sumnjivo i tražila je dalje konsultacije s hirurgom koji je tražio mamografiju, a na konzilijumu je odlučeno da se uradi biopsija. Utvrđeno je da se radi o invazivnom duktolabularnom karcinomu. Odlučili su da urade radikalnu mastektomiju jer su postojale dvije promjene. Obzirom na to da su, nakon operacije, limfni čvorovi bili čisti primila sam 4AC hemoterapije i sada sam sam na nolvadeksu. Na posljednjoj kontroli je sve čisto i sve je OK – kaže ona.
NEOPHODNA SNAGA
Milena nam otkriva kako je reagovala kada je saznala za dijagnozu.
– Kada mi je suprug poslao sliku nalaza s patologije bila sam sama kući i plakala sam kao kiša jer sam mislila da ću umrijeti. Kada je suprug došao kući rekao mi je: „Ne smiješ da kloneš, svi zajedno ćemo se izboriti“. Pročitao je da čaj od maslačka ubija karcenogene ćelije, povadio je maslačak po dvorištu i rekao da će da pije zajedno sa mnom ako će mi tako biti lakše. To mi je dalo snagu, kao i činjenica da sam potrebna svojoj djeci jer ih još nismo „izveli na put“ – objašnjava nam i dodaje da su joj, uz supruga, tri kćerke pružile najveću podršku.
Kada mi je suprug poslao sliku nalaza s patologije bila sam sama kući i plakala sam kao kiša jer sam mislila da ću umrijeti. Kada je suprug došao kući rekao mi je: „Ne smiješ da kloneš, svi zajedno ćemo se izboriti“. Pročitao je da čaj od maslačka ubija karcenogene ćelije, povadio je maslačak po dvorištu i rekao da će da pije zajedno sa mnom ako će mi tako biti lakše. To mi je dalo snagu, kao i činjenica da sam potrebna svojoj djeci jer ih još nismo „izveli na put“
Otkriva nam čemu ju je suočavanje s rakom naučilo.
– Suočavanje s rakom me naučilo da „spustim loptu“. Moja vjera u boga je jača i samim tim sve što mi se događa prihvatam mirnije i spokojnije. Poslije prve operacije sam tri godine redovno išla na UZ, no pošto je sve bilo OK prestala sam i povremeno vršila samopregled. Smatram da je jako bitno ići na preventivne preglede jer je rak izlječiv kada se otkrije na vrijeme. Ženama koje su na početku borbe bih poručila da je život lijep i da se isplati za njega boriti. Snagu za borbu sam pronalazila u porodici, molitvi i u sebi. Niko u mojoj porodici nije imao rak. Ja sam hemoterapije primala i radila jer mi je druženje s mojim timom davalo snagu i odvlačilo me od crnih msili. Skoro nikada nisam bila sama, osim kada sam to sama i željela – zaključuje.
(Milica Brčkalo, Kidsinfo.ba)
