Matthew Dick je romanopisac i otac osmogodišnje djevojčice Clare. Iako već ide u školu, ona još uvijek ponekad poželi da je tata digne u naručje i zagrli. Kako je rekao on će to uvijek i uraditi, a za Parents je napisao dirljiv teks u kojem objašnjava zašto to čini.
Rano je jutro.
Moja 8-godišnja kći Clara i ja smo u prizemlju dok ostatak kuće spava. Ovo je naše vrijeme. Poput svog oca, i Clara je ranoranilac. Često se probudi prije izlaska sunca, spusti se stepenicama, sjedne na stolicu pored mene i čita, sastavlja zagonetke, igra se na iPadu, šapuće mi na uho dok ja pokušavam završiti stvari za posao. Priča mi o svojim snovima. Postavlja mi pitanja o geografiji. Izvještava o tri stanja materije, 14. amandmanu i svojoj omiljenoj historijskoj ličnosti, Clari Barton. Jedan od mojih prijatelja nedavno je proveo neko vrijeme s mojom kćeri i rekao joj da “nikad ne ponestaje riječi”.
Dok se dižem da pripremim doručak, Clara me hvata za zapešće i pita: “Tata, hoćeš li me nositi?” Clara više nije djevojčica i visoka je za svoje godine. “Sve mi je teže podignuti je.” Imam i polomljen ligament u lijevom stopalu.
Ipak, kad pita, ja to uvijek uradim. Podignem je dok svjetlost prodire kroz stražnja stakla. Omotava ruke oko mog vrata i stisne se. Na kraju mi noge klecaju, a ruke me bole od umora. Pa je pomaknem prema dolje. Kao odgovor, ona mi gurne lice u vrat mog vrata i šapće, “tako mi je lijepo kad me ovako nosiš”. I sad razmišljam da sam jedina osoba u Clarinom životu koja je može držati u naručju. Prevelika je da bi je moja žena mogla nositi. Preteška je za bake i djedove. Gotovo je visoka kao i njezin ujak. U zlatnom sjaju jutra shvaćam da sam posljednja osoba koja će je držati kao djevojčicu.
Odlučio sam je ne spuštati dok god to ne zatraži. Držat ću je zauvijek ako treba, Mnogo je stvari koje Clara radi posljednji put. Završilo je s kupanjem s patkicama i sada se sama tušira. Dobila je booster sjedalo. Radije knjige čita sama. Na vratima njene sobe našao sam papir na kojem piše:
Pusti me.
Spavam.
Čitam.
Igram se.
Odjednom me se probude sjećanja. Promjene pelena i prvih namirnica i padova dok je radila svoje prve korake. Sve to polako nestaje.
Noga mi sada vrišti od boli, a moj biceps drhti. Ništa od toga nije važno. Sunce izlazi. Došao je novi dan i to je strašno. Htio bih zamrznuti vrijeme i zaustaviti Clarino odrastanje. Ne mogu. Umjesto toga, držat ću je i učiniti da ovaj trenutak što dulje potraje. Upamtit ću ga. Sjećati ga se. Nosit ću ga u srcu do dana kad ne postane prevelika da je podignem ili prestara da me to pita.
(miss7mama.24sata.hr/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
