I zato, kad sljedeći put u prisustvu djeteta podignete ton, nervozno reagujete ili se prema nekom ponašate grubo, sjetite se – neko vas posmatra. I možda upravo sada uči kako da se ponaša prema svijetu
Dobro došli u svijet lutke Bobo i Alberta Bandure, koji je dokazao da djeca ne uče samo ono što im kažemo već, prije svega, ono što vide.
Zamislite scenu: gumena lutka veličine djeteta stoji u sredini prostorije. U prostoriju utrčava odrasla osoba, udara lutku pesnicama, gura je, udara čekićem po glavi i uz to viče „Udario sam je jer me nervira!“ Nekoliko trenutaka kasnije, u istu prostoriju ulazi četvorogodišnje dijete. Pogledom prati lutku. Zatim prilazi…i uradi isto. Ovo nije scena iz filma – to je jedan od najpoznatijih psiholoških eksperimenata 20. vijeka, koji je zauvijek promijenio način na koji razmišljamo o dječijem učenju i ponašanju.
Eksperiment koji je uzdrmao osnovne pretpostavke
Godina je 1961. Psiholog Albert Bandura i njegov tim na Stanford univerzitetu odlučni su da provjere nešto što su mnogi do tada naslućivali, ali niko nije sistematski testirao: da li djeca imitiraju agresivno ponašanje koje vide kod odraslih, čak i kada to ponašanje nije nagrađeno?
Eksperiment je bio jednostavan, ali genijalan u svojoj postavci. Djeca predškolskog uzrasta podijeljena su u tri grupe. Prva grupa gledala je odraslu osobu kako brutalno napada gumenu lutku Bobo. Bobo je dobijao udarce, gurali su ga i psovali. Druga grupa gledala je odraslu osobu kako se lijepo i nenasilno igra. Treća grupa nije imala model za posmatranje.
Nakon gledanja, djeca su bila puštena u prostoriju s Bobo lutkom. Rezultat? Djeca iz prve grupe gotovo momentalno su krenula da imitiraju agresivne radnje koje su vidjela. Udaranje, rušenje, pa čak i ponavljanje tačno istih rečenica. Neka su koristila i nove načine agresije koje su sama smislila. Druge dvije grupe pokazale su značajno manje (ili nimalo) takvih obrazaca ponašanja.
Šta smo naučili iz ovoga
Bandura je ovim eksperimentom srušio dominaciju bihejviorizma, tada dominantne psihološke škole, koja je tvrdila da se ponašanje uči samo kroz nagradu i kaznu. Umjesto toga, u centar je stavio posmatranje i modelovanje – ideju da ljudi, a naročito djeca, uče o svetu gledajući druge ljude.
To je bio početak teorije socijalnog učenja, koja je kasnije postala socijalno-kognitivna teorija – jedna od najuticajnijih u savremenoj psihologiji.
Kritike na račun eksperimenta
Iako je eksperiment sa lutkom Bobo Alberta Bandure bio revolucionaran i široko prihvaćen, nije prošao bez kritika. Mnoge od njih su se odnosile na metodologiju, etičke aspekte i interpretaciju rezultata. Kritike eksperimenta sa lutkom Bobo najčešće su se odnosile na to što je proveden u vještačkom okruženju, pa se postavljalo pitanje da li ponašanje djece zaista odražava ono u stvarnom životu.
Takođe, dovođena je u pitanje etičnost izlaganja djece agresivnim modelima bez debrifinga, kao i mogućnost da su djeca zapravo samo imitirala ponašanje jer su mislila da se to od njih očekuje.
Neki su kritikovali i to što istraživanje nije pratilo dugoročne efekte, pa nije bilo jasno da li se naučeno agresivno ponašanje zaista zadržava kroz vrijeme.
Upravo su brojne kritike doprinele razvoju psihološke nauke, jer su: podigle svijest o etici u radu sa djecom, pokrenule debatu o uticaju medija, proširile metodološke pristupe i učvrstile razumijevanje da ponašanje nije samo posljedica nagrade i kazne – već i posmatranja i unutrašnje motivacije.
Zašto nas Bobo i danas zanima
Šezdeset godina kasnije, eksperiment sa lutkom Bobo nije izgubio na značaju. Naprotiv – on se danas koristi da objasni brojne pojave u savremenom društvu.
Uticaj medija na djecu: Kada djeca gledaju nasilne crtane, filmove, video igre – postavlja se pitanje, da li to može uticati na njihovo ponašanje? Bandurin eksperiment bio je prvi ozbiljan naučni pokazatelj da odgovor može biti – da.
Modelovanje ponašanja u porodici: Djeca koja odrastaju u porodicama gde je prisutno nasilje, psovke ili omalovažavanje često internalizuju ta ponašanja kao „normalna“. Oni ne čekaju kaznu ili nagradu da bi naučili – dovoljno je da gledaju.
Uloga škole i učitelja: U obrazovanju danas postoji svijest da učitelji nisu samo prenosioci znanja, već daju i model ponašanja. Način na koji govore, rješavaju sukobe ili pokazuju empatiju – sve to djeca nesvesno upijaju.
Kognitivno-bihevioralna terapija za djecu: Ova savremena metoda rada sa djecom često koristi tehniku modelovanja – djeca uče nove načine razmišljanja i ponašanja gledajući terapeute, roditelje ili čak animacije koje prikazuju poželjne reakcije.
Lutka koja nas je naučila da gledamo – a ne samo da slušamo
Eksperiment sa lutkom Bobo danas se proučava u gotovo svakom uvodnom kursu psihologije. Ali njegova vrijednost prevazilazi učionice. On nas podsjeća na nešto što zaboravljamo: djeca uče svijet kroz oči. Svaka naša riječ, gest, reakcija – sve se bilježi.
I zato, kad sljedeći put u prisustvu djeteta podignete ton, nervozno reagujete ili se prema nekom ponašate grubo, sjetite se – neko vas posmatra. I možda upravo sada uči kako da se ponaša prema svijetu.
