Važno je da roditelji djetetu budu primjer kako se na zdrav način nositi s anksioznošću. Treba razmisliti o svojim reakcijama i ne pretvarati se pred djetetom da je sve u redu, ako nije u redu
Mnogo djece odrastaju u okruženju koje nijie nužno nasilno ili ekstremno, ali ipak ostavlja duboke emocionalne tragove.
Kada dijete ne dobije prostor za izražavanje emocija, kada se osjeća uspoređivanim, zanemarenim ili neshvaćenim, razvija obrazac ponašanja koji u odrasloj dobi može prerasti u anksioznost.
Ove obrasce ponašanja, koji često potječu iz disfunkcionalnih obiteljskih dinamika, podijelila je psihoterapeutkinja Mayya Ushioko kako bi osvijestila što sve može utjecati na našu psihičku stabilnost danas.
Šta može biti korijen problema?
Prema njenim saznanjima, ovo su obrasci u djetinjstvu koji mogu biti korijen anksioznosti psihoterapeutkinji.
Uspoređivanje s braćom i sestrama.
Tabu teme u obitelji (teme o kojima “nije bilo dopušteno” govoriti – poput seksualnosti, problema s ovisnostima ili konflikta između roditelja…).
Emocije djeteta nisu bile važne.
Etiketiranje djeteta kao “problematičnog” bez dubljeg uvida u razloge iza toga.
– Ovi obrasci ponašanja u disfunkcionalnim obiteljima vrlo su česti. Utječu na nas, naše odnose, osjećaj sigurnosti i razinu samopouzdanja. Upravo su ovi obrasci često temelj anksioznosti u odrasloj dobi. No, psihoterapija je korak prema kvalitetnijem životu – zaključila je Ushioko.
Teško je shvatiti vlastite osjećaje
Treba biti svjestan da je djeci teže izreći ono što im se događa. Najprije zato što nemaju dovoljno razvijen rječnik, a onda i zato što ponekad ne razumiju svoje osjećaje. Iz tog je razloga važno znati prepoznati simptome anksioznosti. Anksiozna djeca često izražavaju tjelesne simptome, od kojih su najčešći bolovi u trbuhu i mučnina, glavobolja, osjećaj pritiska u prsima ili knedle u grlu, ubrzano disanje, znojenje i drhtanje.
Osim toga, anksiozna djeca i adolescenti često izbjegavaju određene situacije jer to može biti način nošenja s emocijama. Ako izbjegnu neugodnu situaciju, izbjeći će i neugodan osjećaj. Tako će, recimo, mnogi odbiti ići liječniku ili odgađati učenje zbog straha od neuspjeha. Na kognitivnom planu djeca najčešće imaju probleme s koncentracijom ili ih pak more različite brige koje mogu biti očekivane (primjerice Dobit ću lošu ocjenu u školi). Međutim, te brige katkad mogu biti i nerealistične (primjerice Ako ne pritisnem kvaku sedam puta, dogodit će se nešto loše) i mogu dovesti do toga da djeca očekuju najgore ishode. Djeca koja se nose s anksioznošću mogu biti i zavisna o roditeljima te stalno tražiti njihovu blizinu ili utjehu.
Ponekad se tjeskoba koju dijete doživljava može svrstati u očekivane razvojne strahove ili pak može biti vezana za neku situaciju. Iako je određena razina anksioznosti očekivana u stresnim situacijama, ona predstavlja problem kada postane preintenzivna, dugotrajna i ometajuća za svakodnevno funkcioniranje. Budući da se djeca s tako intenzivnim emocijama ne mogu nositi sama, roditelji imaju ključnu ulogu u tome kako se suočiti s anksioznošću.
Što roditelji (ne) trebaju činiti?
- Ako dijete pokazuje tjelesne simptome, najprije treba otkloniti eventualne tjelesne razloge za njih i posjetiti liječnika.
- Djetetu treba, primjereno njegovoj dobi, objasniti što je anksioznost i kako je prepoznati.
- Važno je razgovarati s djetetom o njegovim brigama. Pružanje bezuvjetne podrške i vježbanje različitih tehnika relaksacije svakako može pomoći.
- Pokažite razumijevanje. Anksioznost djecu ometa u svakodnevnom funkcioniranju i zato se ne treba ljutiti na njih ako zbog toga popuste u školi. To ne znači da ne trebaju odrađivati školske obaveze, ali je bitno da roditelj bude svjestan da će djetetu trebati dulje vremena za odrađivanje zadataka. Važno je naglasiti da primjećujete djetetov trud i pohvaliti ga.
- Pomozite djetetu da se postepeno suočava sa strahovima, umjesto da ih izbjegava.
- Ako znate da se bliži neka velika promjena (selidba ili razvod braka), pripremite dijete na to tako da s njime na primjeren način razgovarate o tome što će se sve dogoditi i zbog čega.
- Potražite podršku stručnjaka ako anksioznost potraje i postane intenzivna. U nekim se slučajevima može raditi i o nekom od anksioznih poremećaja te je važno da se djetetu čim prije pruži adekvatna podrška.
Naposljetku, važno je da roditelji djetetu budu primjer kako se na zdrav način nositi s anksioznošću. Treba razmisliti o svojim reakcijama i ne pretvarati se pred djetetom da je sve u redu, ako nije u redu. Naime, djeca primijete puno više nego što su odrasli ponekad svjesni.
