Ili… šta da uradite umjesto toga
Ako postoji nešto oko čega će se gotovo svi roditelji tinejdžera složiti, to je da one kazne poput zabrana, oduzimanja privilegija ili neka druga vrsta kazne - ne daju rezultate.
Jednostavno se ni nakon mnogo, mnogo kazni, ne dešava promjena koju roditelji očekuju.
Zapravo, ponekad se čini da se situacija pogorša, jer se kroz tako mnogo konfliktnih situacija uzdrmaju temelji odnosa i povjerenja između djeteta i roditelja.
A u čemu je zapravo problem?
U tome što kazna nema nikakvog efekta kada dolazi s pogrešnog mjesta. A to mjesto je roditeljski bijes, nemoć, osjećaj gubitka kontrole.
Većina nas je takav model usvojila od svojih roditelja jer smo i sami tako vaspitavani. Ukorijenjeno je to duboko. A u osnovi ovih metoda je strah. Ne ljubav i razumevijanje, već roditeljski strah da će propustiti da svoju djecu nauče vrijednim lekcijama. A takve metode, zasnovane na našoj ljutnji, nemoći i strahu, kod djece stvaraju otpor prema svemu što pokušavamo da postignemo. Na kraju, sve to nas dovede do sasvim suprotnih rezultata od onih koje smo željeli da postignemo.
Naša djeca ne osjećaju da ih čujemo, vidimo, da bar pokušavamo da ih razumijemo. Ne vide da nas je uopšte briga šta oni misle i ojsećaju.
U svemu tome, djelić slagalice koji zapravo nedostaje je povezanost. Kad ona počne da iščezava, problemi se množe. Snažniju vezu sa svojom djecom možemo izgraditi tako što ćemo sa svojom djecom razgovarati na način da ZAISTA vide da nam je važno i ono što misle i osjećaju, a ne samo kako se ponašaju.
Ali to ne počinje kad napune 12 godina. Počinje mnogo, mnogo ranije. Ali čak i ako ste negdje usput pogriješili, iskrenu želju da obnovite odnos i istrajnost na tom putu djeca će i te kako prepoznati.
Najvažnija stvar koju roditelji treba da znaju jeste da je povezanost sa djetetom važnija od discipline. Ako nema povezanosti, nijedna metoda vam ne može pomoći, savjetuje Zelena učionica.
Postavite pravo pitanje
Kada se suočavamo s problematičnim ponašanjem tinejdžera, pravo pitanje koje sebi treba da postavimo nije “Kako da kaznim ovo dijete, pa da počne da se ponaša bolje?”. Pitanje koje treba da postavimo sebi je: “Kako mogu da popravim vezu sa svojim djetetom?”
– Kada je moja starija kćerka zagazila u pubertet, bilo je mnogo problema u našem odnosu. Osjećala sam se frustrirano i ogorčeno. Bila sam preplašena. Počela je da puši i da koristi alkohol. Ali svi moji pokušaji da je kontrolišem su propali, a stvari su bile samo gore.” – kazala je u jednom od svojih tekstova Cherill Gold, ekspertica za roditeljstvo i urednica sajta momsoftweensandteens.com.
Ona se prisjeća i situacije u kojoj je njen suprug stao na vrata kad je kćerka krenula da izađe i obratio joj se riječima “Ne ideš ti nigde.”
Djevojčica je na to samo odgovorila da će prije ili kasnije izaći i da on ne može da je kontroliše. To je bila klasična borba moći koja NIKAD ne vodi roditelje tamo gdje bi željeli da stignu sa svojom djecom.
– Da mogu da se vratim u tu konkretnu situaciju i u te dane našeg života, mnoge bih stvari radila drugačije. Prišla bih svojoj kćerki i rekla bih: ‘Meni si ti važnija od bilo čega. I vidim da se nešto dešava. Kako si ti? Šta ja to radim pogrešno? Hajde mi pomozi da te razumijem. Šta to radim pa ti imaš osjećaj da sa mnom ne možeš da razgovaraš?’ Ova pitanja otvaraju vrata komunikaciji i omogućavaju nam da se povežemo sa svojim djetetom– savjetuje Gold.
Burne reakcije
Jedna od stvari koja deci obično jako smeta jesu naše burne reakcije kad nam nešto ispričaju ili priznaju. Zbog toga oni, kad se dese neke krupne stvari, izbkegavaju da nam se obrate za pomoć ili za savjet. A to je stvarno loše.
Gold kaže da je njena ćkerka prestala da puši i da pije tek nakon što su roditelji prestali da pokušavaju da kontrolišu svaki njen korak, već su umjesto toga pokazali brigu za nju samu, za njena osjećanja, ono što misli i što joj se dešava.
– Promjena je počela kad smo počeli da gledamo nju, umjesto njenog ponašanja i da tu tražimo uzrok. To ne znači da smo otpustili sve granice, ali smo se mnogo više fokusirali na naš odnos, trudili se da joj se približimo, ali joj istovremeno dozvoljavali da donekle osjeti težinu posljedica svojih ličnih izbora – objasnila je Gold.
I djeca prave greške
Ono što nama, kao društvu, nedostaje jeste da razumemo da je savršeno normalno da dijete pravi greške. I da nije naš posao da se trudimo da što više tih grešaka spriječimo. Recimo, neka djeca, naročito ako su vrlo društvena, vjerovatno će eksperimentisati sa alkoholom ili nekom cigaretom.
Alkohol je za takvi djecu vrlo često neka vrsta “tečnog samopouzdanja”. Kad ga koriste, osjećaju se sigurnije u socijalnim interakcijama, osjećaju kao da pripadaju, da su dio ekipe. A koliko je to njima važno, većina odraslih je davno zaboravila. Tako će djeca, dok pokušavaju da shvate ko su oni sami, nezavisno od nas, njihovih roditelja – praviti greške i neke ne baš dobre izbore.
Ako na tom putu mi pokušavamo da ih strogo kontrolišemo i sankcionišemo, to znači da mi pravimo izbore umjesto njih i oduzimamo im priliku da uče i rastu.
A cilj posljedica koje dolaze sa određenim ponašanjem je da djeca nauče sama da koriste svoje kočnice, da uče iz grešaka i budu spremni da prave pametnije izbore kasnije u životu.
Naš zadatak nije da spriječimo da deca prave greške. Ali jeste da budemo uključeni, zainteresovani, spremni za razgovor bez osude.
