Mislila sam da Denis ne bi trebao biti uzaludna žrtva. Da su svi trebali poduzeti sve da se to više nikad ne ponovi, bude najveća opomena, priča nam Ana Mrnjavac. Na Dan ružičatih majica i prevencije vršnjačkog nasilja
Piše: S. KURT
Evo već 15 godina, Ana Mrnjavac gotovo svakog dana pomisli – zašto?
Pričala mi je prije pet godina, na desetu godišnjicu tragičnog ubistva njenog sina, tada 16-godišnjeg gimnazijalca Denisa, da nikad nije i neće osvijestiti da neko nekoga ubije bez razloga. Iz obijesti.
Tog 6. februara 2008. godine, kada je Denis brutalno pretučen i izboden nožem u tramvaju, naočigled velikog broja ljudi, pa podlegao povredama, Ana svjedoči zlu u društvu.
I tome kako se za nju promijenilo sve. Za nas, za društvo, za sredine u kojima živimo? Nije, na žalost, ništa.
Najveća opomena
Sjećamo se kako su nakon Denisove smrti organizirani veliki protesti, građani su vikali na ulicama da nam se nikad ne smije ponoviti Denis.
I Ana je, u teškom stanju, u transu, ipak skupila komadiće srca i duše i smogla snage da dođe na prosvjede.
– U tolikoj boli vidjela sam da je moje dijete spojilo ljude. Imala sam dojam da nikom nisu bili bitni ni nacionalnost, ni religija, ni političko opredjeljenje. Smatrala sam da je Denis imao misiju da spoji ljude, da zajedno krenemo kako treba, kako je normalno. Mislila sam da nas je ta tragedija osvijestila, opametila, poslala jasnu poruku. Da Denis ne bi trebao biti uzaludna žrtva. Da su svi trebali poduzeti sve da se to više nikad ne ponovi, bude najveća opomena – govorila mi je Ana prije pet godina.
Slaba na svaku tragediju
Nažalost, nije tako bilo. Mnogo će se tragedija dogoditi nakon Denisove smrti, bit će mnogo izgubljenih mladih života.
– Mislila sam da sam postala kamen, da me više ništa ne može dodirnuti. Kad sam to doživjela i preživjela, da mogu sve. Ali, zapravo, tek sam postala slaba na svaku žrtvu i tragediju. Tiho plačem za svakom žrtvom, oplakujući i nju, i svoje dijete. Ne mogu da shvatim da je takvo zlo u društvu, državi, da je tako nisko moral pao – priča danas za Interview.ba.
I danas nam kaže, eto, ništa se nije promijenilo. Zadnja je srijeda u februaru, koja se širom svijeta obilježava kao Međunarodni dan prevencije vršnjačkog nasilja, poznatiji kao Dan ružičastih majica.
Kao i sve, samo jedan dan govorimo velike riječi, borimo se sa frazama, iznosimo statistike. A kod nas su one uglavnom nezvanične. Niko ne zna koliko djece u BiH trpi vršnjačko nasilje. Ovim istraživanjima ( i problemima) uglavnom se bavi nevladin sektor. Posljednje istraživanje urađeno prije pet godina. I ukazalo je na stravične podatke – svako treće dijete žrtva nasilja u školama.
– Šta više čovjek da kaže? Kad čujemo, vidimo, saznamo šta se dešava oko nas? Kad shvatimo da je vršnjačko i nasilje uopće postalo svakodnevnica? Pitam se gdje smo pogriješili, zašto se sve dešava i čemu vodi – kaže nam Ana.
Svačija odgovornost
I priznaje da je iskreno vjerovala da će Denisova smrt biti velika opomena.
– Iskreno sam vjerovala da se nikada neće ništa slično desiti. Na žalost, nasilje je zavladalo, prosto hara i gradom i državom. I rekla bih i šire – kaže Ana.
I upozorava nas da je uvjerena da odgovornost za to jednako snosimo svi. Prvo roditelji.
– Uvijek sam vjerovala da roditelji moraju osluškivati svoju djecu, pokazivati im pravi put, usmjeriti na korisne aktivnosti, sekcije. Djeca tako postaju stabilnija, zadovoljnija sobom. Djeca onda ne traže načine na koje će se dokazivati, a često se dokazuju i na najbrutalniji način – priča nam.
Onda, velika je odgovornost i škola – da promoviraju toleranciju, nenasilje. Pa i onda i cijelog društva, o čemu ćemo malo kasnije.
Nakon najgoreg iskustva kojeg je imala, kaže, nikad je niko nije pozivao da govori o tome. Ne računajući vrijeme godišnjica.
– Čini mi se da smo svi zakazali. Ne bavimo se na pravi način problemom vršnjačkog nasilja. Nismo shvatili do kraja o kako ozbiljnom problem je riječ. Nismo svjesni kakvu podršku trebaju zlostavljana djeca. Nismo do kraja osvijestili da zlostavljana djeca budu izložena na stup srama, da se mnogi okreću protiv te djece, da mnogi kriju da su žrtve zlostavljana. Ovo je problem kojim se niko ne bavi dovoljno i stalno – uvjerena je Ana.
Sve se ponavlja
Zna to i zbog toga što se o vršnjačkom nasilju priča samo na Dan ružičastih majica, na godišnjicu Denisove smrti ili na žalost kad se nasilje ponovo desi. A dešava se.
– Ja jednostavno ne mogu da vjerujem. Ništa se konkretno nije poduzelo nakon Denisove smrti. I sve se ponavlja. Djeca i dalje pokazuju nasilničko ponašanje, djeca koja su na žalost ugrožena trpe teror i iživljavanja. Nedopustivo i ružno – dodaje Ana.
Zahvalna je što je u Kantonu Sarajevo upravo datum Denisove smrti 6. februar proglašen danom borbe protiv vršnjačkog nasilja. No, kaže, očekivala je i više. Akcije, rad sa djecom, roditeljima, nastavnicima, ukazivanje na posljedice vršnjačkog nasilja.
A spomenik koji je trebao biti u blizini Denisovog stradanja na Marin Dvoru. Ništa i tako gotovo 15 godina.
O inicijativi gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić da Denis dobije spomen obilježje, Ana Mrnjavac je saznala iz medija.
O Fondaciji „Denis Mrnjavac“ Ana ne govori puno. Kaže da se uplakana i razočarana vraćala nakon sastanaka, pa je shvatila da je i za nju, ali i za one koji su inicirali Fonaciju bolje da se ne sekira.
– Nemam više živaca ni života – kaže.
Ne pristajem na izgovore
Pitamo je šta je njena poruka mladima, roditeljima, društvu.
– Moje je prvo pitanje – šta je preče od djeteta? Ne pristajem na izgovore da roditelj nema vremena, da se ne može posvetiti djetetu. Od toga se sva naježim. To vuče za sobom posljedice – roditelji nemaju vremena, djeca postaju sve surovija, grublja i dolazi do ovoga svega – govori Ana.
A kad je društvo u pitanju, ništa je ne iznenađuje. Sve je politika, pa i u ustanovama i insitucijama koje bi trebale da se bave problemima djece i mladih. Rijetki su stručni i kvalificirani.
– Svjedoci smo da se od Denisovog stravičnog stradanja ništa nije poboljšalo. Gotovo iste vlasti, isti ljudi, koji se bave sobom, svojim interesima. Sve im je važnije od društva, države i naše djece – kaže nam Ana Mrnjavac na kraju.
A kad sve postane važnije od djece, onda ništa nema smisla. Ali, to je ovdje neka druga priča. Koju trebamo neprekidno pričati. Zbog Ane, njenog Denisa, naše djece, nas.
Ko će tu priču ispričati?
