Kada je riječ o svjetskom nivou, neplodnost utiče na jedan od šest parova, a statistike pokazuju da na području Bosne i Hercegovine (BiH), takođe, svaki šesti par ima poteškoće prilikom ostvarivanja potomstva, dok svaki peti par treba stručnu medicinsku asistenciju.
S poteškoćama na putu ka proširenju porodice suočili su se Anđelka i Ante Tolj iz Ljubuškog. Naime, Anđelka je imala samo 23 godine kada je saznala da ima smanjen Anti-Mullerov hormon (AMH). Za naš portal govori o svojoj borbi koja je završena uspješno obzirom na to da danas imaju kćerku Ivu Marinu.
Na početku razgovora se prisjeća kako se osjećala u momentu kada joj je doktor saopšito da ima problem i da, možda, neće moći ostati u drugom stanju.
Kada vam je najteže dignite se i krenite dalje. Znam da boli i da je lako drugome reći. Sve sam prošla i sve razumijem, ali zato i kažem da predaje nema. Preduzmite sve kako bi se ostvarili kao roditelji.
– „Anđelka, nalaz je jako loš, nemate puno vremena“, su riječi ginekologa koje i dan danas pamtim i nikada ih neću zaboraviti. Nikome ne želim da osjeti tu bol, te suze… – kaže ona.
Odmah nakon ginekološke dijagnoze Anđelka i Ante su krenuli u svoju borbu za potomstvo.
– Poslije dvije neuspješne inseminacije smo se odlučili za postupak medicinski potpomognute oplodnje (MPO). Imala sam tri postupka, a moja borba za potomstvo je trajala četiri godine – objašnjava nam.
Ona ne krje da je nakon drugog bezuspješnog postupka MPO željela da odustane.
– Psihički me je dotukao neuspješan postupak i nisam se osjećala dobro. Bilo mi je teško – objašnjava Anđelka.
Iako je bila uvjerena da će se ponovo razočarati, Anđelka je smogla snage da nastavi svoju borbu.
– Bila sam sigurna da ću se razočarati kao i prethodna dva puta. Doslovno sam se pomirila sa činjenicom da neću uspjeti. Mislila sam da sanjam kada mi je beta bio 309. Ponovila sam nalaz za dva dana i bila sam stvarno trudna. Nekoliko dana nisam vjerovala, čak ni nakon bete, a ni nakon 20 testova koji su, ovaj put, bili pozitivni. Ja sam trudna, ja ću postati mama. Niko sretniji od mene nije bio. U oktobru 2016. godine je na svijet došla moja malena curica, moj život. Uzela sam je u ruke i nisam vjerovala da je to moja beba, da sam ja postala mama. Taj osjećaj želim da doživi svaka žena koja se bori s neplodnošću – kaže.
Prisjeća se šta joj je na putu borbe za potomstvo bilo najteže.
– Fizička bol nije postojala i mislim da ta bol ne postoji kod parova koji se bore da se ostvare kao roditelji jer je želja jača od svake injekcije. No, psihička bol postoji. Jako boli, jako… Kada vidite negativan test i kada vidite da je beta nula, kada vas neko pita: „Šta čekate?“… Nikada nikoga nemojte pitati „Šta čekate, kada će beba?“. To je jako teško i bolno osobama koje se bore s neplodnošću. Niko do nas ne zna šta neko nosi i koji problem ga muči. Ja sam, većinom, odgovarala: „Mladi smo, neka nas“, a kada bih došla kući ili u auto, plakala bih kao malo dijete. Ne želim se prisjećati takvih trenutaka – objašnjava Anđelka.
Dodaje da joj je u cijelom tom procesu suprug bio najveća podrška.
– On se bolje nosio s ovim nego ja. On me je dizao kada bih pala i brisao mi suze. Podrška je jako bitna. U tim trenucima lijepa riječ i zagrljaj mogu riješiti puno toga – objašnjava.
Nakon što se ostvarila u ulozi majke Anđelka je odlučila da pomogne parovima koji se suočavaju s istim problemom.
– Odlučila sam osnovati Udrugu „Želim postati majka“ na nivou Federacije BiH, a možete nas pronaći na Instagramu i Facebooku. Odlučila sam da ispričam svoju priču i da kažem o borbi kroz koju sam ja prošla. Kada sam bila u samom postupku, to nije znalo puno ljudi. Kod nas je sve to, još uvijek, „tabu“ tema. Upravo zbog toga sam odlučila da svijest o ovoj temi podignem na veći nivo, da se parovi koji se bore s neplodnošću ne ustručavaju reći za svoj problem. Pojedinci to smatraju grijehom. Ne zamjeram im, ali da su prošli sve to nikada ne bi izustili tako nešto. Neka Bogu zahvale što imaju djecu. Parovi se ustučavaju od svog problema i ne žele otvoreno da govore o njemu. Sve se to dešava zbog toga što se malo piše i priča o neplodnosti – kaže Anđelka.
Njenu želju da pomogne prepoznali su brojni parovi koji joj se, kako nam kaže, javljaju da bi pitali za savjet odakle da krenu, koju kliniku da izaberu i slično.
Nikada nikoga nemojte pitati „Šta čekate, kada će beba?“. To je jako teško i bolno osobama koje se bore s neplodnošću. Niko do nas ne zna šta neko nosi i koji problem ga muči. Ja sam, većinom, odgovarala: „Mladi smo, neka nas“, a kada bih došla kući ili u auto, plakala bih kao malo dijete.
– Postanemo kao mala porodica, kao jedno. Jako sam sretna što mogu pomoći. Parovima koji prolaze kroz ovu borbu poručujem da nikada ne odustaju. Kada vam je najteže dignite se i krenite dalje. Znam da boli i da je lako drugome reći. Sve sam prošla i sve razumijem, ali zato i kažem da predaje nema. Preduzmite sve kako bi se ostvarili kao roditelji. Udruga „Želim postati majka“ vam je uvijek na raspolaganju – kaže ona.
Na kraju razgovora nam otkriva kakvo je stanje u našoj zemlji kada je riječ o podršci sistema.
– Sistem, jednim dijelom, podržava. Zavisi od kantona i općina. Cijene postupaka kreću se od 5.000 do 7.000 KM, zavisno od terapije. U zapadno-hercegovačkom kantonu parovima po postupku daju 1.200 KM, a smatram da to i nije neka svota u odnosu na to koliko sami postupci koštaju. Naš grad, Ljubuški, daje određenu svotu novca parovima koji žive u njemu. Nažalost, jedino Mostar ne pruža parovima novčanu pomoć. Toliko parova ima i toliko njih mi se javlja iz Mostara. Tužno mi je to jer smatram da bi se trebala izdvojiti neka novčana sredstva da se parovima olakša – zaključuje ona.
(Milica Brčkalo Gajić, Kidsinfo.ba)
