fbpx

Defektologinja Jasenka Lazić o Down sindromu: Djeca zagrljaja koji liječe

Jasenka Lazić je reedukator psihomotorike i defektološki dijagnostičar sa preko deset godina iskustva u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Za Kidsinfo piše o Down sindromu, ukazujući, između ostalog, na najčešće zablude koje postoje o njemu.

U nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da se danas obilježava Svjetski dan osoba sa Down sindromom.

Svaka osoba sa Down sindromom ima jedinstvenu ličnost, sposobnost i talente. Često se karakterizuju kao društveno tople i privržene osobe, a u neformalnom govoru spominje se i njihov zagrljaj koji „leči“.

Kada bismo naišli na ovakav opis deteta ili osobe, poslednje što bismo pomislili je da je po sredi priča o deci sa poteškoćama, odnosno, o nekoj vrsti sindroma. Deca sa Down sindromom imaju karakteristične crte lica, koje odlukuju kose oči i mali nos. Kose oči imam i ja. Mali nos imam i ja. Karakteristične crte lica za koga, u odnosu na koga?

ZAJEDNIČKE KARAKTERISTIKE

Danas znamo da osobe sa Down sindromom imaju tri, umesto dva hromozoma na 21. hromozomskom paru. Znamo da nije genetski nasledno stanje i da nije toliko verovatno da starost majke uslovljava nastanak sindroma kod deteta. Znamo da se kognitivne, motoričke i socijalne veštine razlikuju od deteta do deteta, kao i to da osobe sa Down sindromom mogu da dožive srednju i stariju životnu dob. Znamo i da su generalno podložniji mogućim ozbiljnijim zdravstvenim stanjima i da negujući aspekat roditeljstva jeste najvažniji u razvoju dece sa Down sindromom. Ali, najvažniji je i u odnosu sa decom bez poteškoća u razvoju.

Prva od nekoliko paradigmi vezanih za Down sindrom jeste da je deci i osobama sa ovim sindromom teško da se uklope u vršnjačke grupe i društvo. To isto društvo definiše različitost kao ograničenje mogućnosti da pojedinac učestvuje u životu zajednice pod istim uslovima sa ostalim članovima zajednice, zbog, u ovom slučaju, socijalnih barijera. Jedinstvenost dece sa Down sindromom odlikuju drugačije socijalne veštine, vidljive kao ponavljajuća ponašanja ili ponavljajući pokreti, koji su u manjoj ili većoj meri vidljivi i zbunjujući za njihove vršanjake i okolinu.  Ova ponavljajuća ponašanja nisu centralna karakteristika dece sa Down sindromom, ali su česta, naprimjer, ljuljanja, svojevrsni pokreti rukama i prstima, pokreti jezikom, nefunkcionalna igra koja se ponavlja iznova i iznova. Njihov intezitet jeste najočiglednija razlika između dece urednog razvoja i dece sa Down sindromom.  Ovakva ponašanja služe deci sa Down sindromom da se osete sigurno i da razviju samokontrolu u nepoznatim i iznenadnim situacijama, kao što je upoznavanje nekog ili ulazak u vršnjačku grupu. Svako od nas ima svojevrsne „alatke“ za nošenje i suočavanje sa anksioznošću, strahom od nepoznatog i tremom od novog, pa tako i deca sa Down sindromom. Razlika je jedino što je proces socijalne integracije dece sa smetnjama u razvoju i ponašanju transparentniji i podložniji analizi socijalne sredine. Zgodan je trenutak da spomenemo i termin hendikep (hendikepiran), koji se u društvu odnosio na nedostatak, defekt i smetnju, a zapravo njegovo izvorno značenje je sasvim suprotno. Termin „Hand-in-cup“ dolazi iz engleskog jezika, konjičkog miljea i vezuje se za najboljeg, najbržeg i najjačeg konja kome treba umanjiti šanse za pobedu kako bi se i drugi učesnici ravnopravno takmičili. Stoga je interesantno, podsetiti sledeći put društvo kada iskoristi ovaj termin da zapravo daje jedan od najlepših komplimenata nekome koga smatra manje ravnopravnim od sebe.

ZNAČAJ ZAJEDNICE

Ravnopravnost definišemo mi. Prihvatanje je deo nas samih. Različitost je korisna. Zamislimo mesto u kom bi živeli samo deca i ljudi sa Down sindromom. U tom mestu ne bi postojao Down sindrom. Ali ako bismo se mi obreli u tom mestu, našli bismo se pod lupom posmatranja, analize i promatranja. I, ne bi baš bilo ugodno, zar ne? Njihova vrednost se ne umanjuje našom nesposobnošću da ih primetimo

Deca sa Down sindromom nam se i kada odrastu u odrasle osobe, čine kao deca. Uvek spremni za igru, kroz život prolaze razigrano, čineći da drugima to deluje manje intelektualno ili manje sposobno. Igra je prvi i najjači medijum za formiranje i jačanje slike o sebi. Igra stvara prilike za učenje.  Zahvaljujući igri, dete uspeva da realizuje različite uloge u skladu sa preciznim pravilima svake od njih. Zahvaljujući igri, odrasli se nose sa izazovima na poslu, dnevnim obavezama i rasporedom. U slobodno vreme, posežemo za igrom u najrazličitijim oblicima. Svi mi. Ne samo osobe sa Down sindromom.

Svako dete je različito, jedinstveno i sa manje ili više izazova se razvija i raste. Potpuno ispunjenje onog jedinstvenog u svakome od nas ne leži u našoj samosvesti već u našoj ličnosti, a tu ličnost možemo pronaći samo u zajednici sa drugima.

Hajde da ovog 21. marta, na Dan svesti o osobama sa Down sindromom i svakog sledećeg dana vidimo i nađemo jedinstvenost. Ne razlišitost. Jedinstvenost je snaga svakog od nas.

(Kidsinfo.ba)

Prethodna priča

Doktor Ranko Rajović: Orginalne ideje za kvalitetnu igru sa djecom

Naredna priča

Moda za trudnice: Nezira Muhović kao inspiracija

Najnovije iz VIJESTI

-->