Iako su se svi nadali da pandemija neće trajati ovoliko dugo, još uvijek je nejasno kada ćemo se vratiti na bilo koji nivo prošlog normalnog. Izolacije i nedostatak društvenog kontakta utiču na sve, pa tako i na djecu.
Zato je Huff Post odlučio razgovarati s nekoliko stručnjaka upravo o uticaju pandemije na djecu. I to osobito na toddlere, djecu staru između jedne i tri godine, od kojih su mnogi sada proveli već trećinu svoga života družeći se samo s najužim krugom ljudi.
Dosad su otkriveni brojni dokazi da je pandemija naštetila mentalnom zdravlju i emocionalnom razvoju mnoge djece. Tako pojedine ankete pokazuju da 60% tinejdžera kaže da su usamljeni, a pokazalo se i da djeca u dobi od pet do 11 godina sve češće imaju potrebe za razgovor sa stručnjacima za mentalno zdravlje.
– Zabrinuta sam zbog toga što pandemija utiče na razvoj djece – rekla je Aubrey Hargis, autorica knjige Toddler Discipline for Every Age and Stage: Effective Strategies to Tame Tantrums, Overcome Challenges, and Help Your Child Grow.
– Ali nisam zabrinut za malu djecu, odnosno toddlere – dodala je.
To je zato što je maloj djeci potrebno da budu u ugodnom, sigurnom okruženju s ljudima koji se brinu o njima, rekla je Hargis. Ako su te potrebe zadovoljene, tada bi mališani zaista trebali biti potpuno u redu.
Izolacija i društvena udaljenost, uostalom, nisu u velikoj mjeri ograničili svijet mlađe djece.
– Sve stvari koje su mališanima potrebne da bi se razvili vjerojatno će i dalje biti na svom mjestu: igračke ili drugi predmeti za igranje, neki namještaj na koji se mogu popeti, čarape kako bi naučili kako se odijevati, umak s tjesteninom kako bi angažirali svoja osjetila i odrasla osoba ili brat ili sestra da razgovaraju s njima kako bi razvili receptivne i izražajne jezične vještine – smatra Hargis.
Jedan od glavnih razloga zašto se stručnjaci zapravo ne brinu o tome kako bi pandemija mogla oštetiti jednogodišnjake, dvogodišnjake i trogodišnjake? Mališani se razvijaju kroz igru, ali igra u ovoj fazi ne zahtijeva puno prijatelja.
– U ovoj dobi djeca se uglavnom bave paralelnom igrom, a ne zajedničkom igrom – objasnila je Hargis.
Prema njezinom mišljenju, paralelna igra je ionako nešto što roditelji čine sa svojom djecom prilično instinktivno. Zato se u ovoj dobi ne treba brinuti zbog nedostatka interakcije s vršnjacima.
To je jedan od razloga zašto studije općenito ne potvrđuju ideju da predškolski programi imaju onakve duboke društvene, emocionalne i obrazovne dobrobiti koje su stručnjaci nekada vjerovali da bi mogli imati. Odnosno, iz čisto razvojne perspektive, to nije neophodno za malu djecu.
– Mislim da roditelji podcjenjuju koliko mogu učiniti sa svojom djecom u svom domu – rekla je Becky Kennedy, klinička psihologinja iz New Yorka.
Desetljeća istraživanja pokazala su da stres i depresija roditelja mogu kočiti dječji emocionalni i bihevioralni razvoj. Dakle, iako stručnjake uglavnom ne brine to što mališani propuštaju glavne razvojne prekretnice tijekom pandemije, oni su zabrinuti da bi roditelji mogli nenamjerno prenijeti strahove i strepnje na svoju malu djecu. Kao što je Kennedy rekla: Mala djeca zaista “primjećuju i opažaju svačije osjećaje i svačiji stres”.
Ali to ne znači da bi roditelji trebali skrivati svoje borbe i osjećaje od male djece. Štoviše, trebali bi biti otvoreniji kako bi djeca mogla shvatiti što se događa. Ignoriranje problema pred djecom moglo bi dovesti do osjećaja straha kod djece, samooptuživanja i sumnje u sebe.
Također je važno da u otvorenim razgovorima s djecom o covidu-19 i promjenama koje je on uveo u njihov život roditelji budu smireni i umirujući te pitaju djecu što znaju o tome. A ako ne žele razgovarati o tome ili im se zapravo takav razgovor ne sviđa, nemojte forsirati!
(N1, Kidsinfo.ba)
