XY Roditeljski savjetnik na svojoj Facebook stranici svake sedmice objavljuje savjete Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinje i dipl. psihologinje koja piše o aktuelnim temama. U današnjem tekstu Renata govori o emocionalnoj privrženosti.
U nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da se stručnjacima iz XY Roditeljskog savjetnika, koji je dio online platforme Asocijacije XY, možete obratiti za besplatnu psihološku pomoć putem njihove Facebook stranice koja je dostupna na ovom linku.
Rođenjem djeteta započinje proces tokom kojeg se postepeno razvija dugotrajna i stabilna emocionalna povezanost između djeteta i osobe koja se o njemu najviše brine (najčešće, ali ne i isključivo, majke). Snažna emocionalna privrženost i komunikacija dijete-njegovatelj se najintenzivnije razvija u prvoj godini.
U ovom najranijem emocionalnom odnosu oblikuju se osnovne osobine ličnosti, a ljubav i sigurnost koje dijete doživljava su važan preduslov za razvoj opšte emocionalne stabilnosti, te povjerenja prema drugima, doživljaja sebe i svijeta oko sebe (osnova svih kasnijih važnih odnosa tzv. bazična slika svijeta), samopoštovanja i socijalnih vještina.
Proces privrženosti je iznimno važan i može imati dalekosežne posljedice na različite oblike ponašanja u djetinjstvu, adolescenciji i odrasloj dobi. Privrženost nije isključivo i potpuno pozitivna. Ona je mješavina ljubavi i brige, straha i ljutnje (kada smo privrženi nekome onda osjećamo i određenu količinu straha i strepnje da ne izgubimo tu osobu).
Naš odnos prema djetetu, određuje koja će se privrženost razviti. Razlikujemo tri vrste privrženosti između djeteta i njegovatelja: sigurna privrženost, izbjegavajuća i anksiozna.
Ukoliko se adekvatno reaguje na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, djetetu se pruža sigurnost na osnovu koje ono organizuje sliku o sebi, svijetu oko sebe kao i načine suočavanja sa stresom. Dijete stvara pozitivnu sliku o sebi, doživljava se kao vrijedno ljubavi. Druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blizak. Djeca koja razvijaju sigurnu privrženost sigurna su u ljubav njegovatelja te na odvajanje reaguju s manje straha. Bolje rješavaju probleme, imaju kvalitetnije odnose s vršnjacima, pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što vodi adekvatnim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi.
Izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava s njegovateljem koji ne odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i psihološki je nedostupan. U ovom slučaju, djetetova potreba za privrženosti se odbacuje; djetetu se može govoriti toplim riječima, paziti na fizičke potrebe ali kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću njegovatelj se osjeća ugroženo. Kao posljedica toga, djeca koja razvijaju izbjegavajuću privrženost pokazuju malo ili nimalo opreza pred strancima, te postaju uznemirena kad ostanu sama. Pokazuju manjak empatije, imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze smatrajući da emocije nisu važne. Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se neko previše približi.
Anksiozna privrženost nastaje kao rezultat ponašanja njegovatelja koji ponekad odgovori na djetetove potrebe za blizinom i bude dostupan, a ponekad nedostupan. Djeca zbog toga doživljavaju odgajateljsku figuru nekonzistentnom i nedosljednom, što dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, dok sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica toga, dječje samopouzdanje i samopoštovanje ali i motivacija za istraživanjem okoline zavisit će o podršci i odobravanju njegovatelja. Ova zavisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres.
Kakvu ćemo privrženost razviti s djetetom uvelike ovisi o tome kakvu su privrženost naši roditelji razvili s nama. Način emocionalne veze između nas i djeteta, prenosi se iz generacije u generaciju. Zbog toga je od iznimne važnosti osvrnuti se na vlastito djetinjstvo i prisjetiti se odnosa naših roditelja. Iako prvi, rani odnosi značajano utiču na formiranje ličnosti, radom na sebi možemo prevazići određene teškoće koje vuku korijene iz ranog djetinjstva, te postati emocionalno dostupni ukoliko se prepoznamo u nekom od neadekvatnih modela privrženosti.
Za sva dodatna pitanja obratite se psihološkom savjetovalištu XY Roditeljskog savjetnika. Usluge savjetovališta su besplatne, a možete ih kontaktirati putem e-mail adrese, privatnom porukom na stranici ili pozivom na broj telefona.
(XY roditeljski savjetnik, Kidsinfo.ba)
