Iako vam se čini da djeci baš i nije stalo do vašeg mišljenja jer vam u svemu prkose i vole napraviti upravo suprotno od onoga što tražite, vi ste u stvari njihova zvijezda vodilja.
Stereotipne poruke – roditelji uvijek opravdavaju grublju igru dječaka
Pogotovo kad je riječ o načinu na koji vide rodne uloge i identitet. Izbjegavanje naučenih rodnih stereotipa može biti teško, pa je i odraslima nekad nemoguće primijetiti da neka opaska ili primjedba narušavaju rodnu ravnopravnost.
Kako podizati djecu bez rodnih stereotipa? Važno je prije svega naučiti ih da nisu sve djevojčice “takve i takve” te da svi dječaci ne vole samo “to i to”.
No, pogledajmo kakve stereotipne poruke roditelji nesvjesno šalju?
1. Djevojčice kuhaju, čiste i brinu se za kuću
Svi govore kako je dijeljenje kućanskih poslova ključno za dobar brak, ali studije pokazuju da oko 58 posto osmogodišnjih djevojčica sudjeluje u njihovu obavljanju i tek oko 37 posto osmogodišnjih dječaka. To sugerira da rodne razlike prilikom obavljanja kućanskih poslova počinju već u ranom djetinjstvu.
Zabrinjavajuća je i činjenica da su roditelji u jednom istraživanju priznali kako dječaci u prosjeku imaju 40 posto ili čak više džeparaca od djevojčica, a više je i poslova u kući i oko kuće koje im roditelji nude da obave kako bi taj novac i zaradili.
2. Dječaci se ne rastuže, oni se razljute
I dalje živi klasičan stereotip “dječaci nikada ne plaču”. Ovdje su jako važan primjer očevi. Ako pokažu širok raspon pozitivnih emocija pred svojim djecom, ali sve negativne emocije poput tuge, nelagode ili tjeskobe pokažu kroz ljutnju, signalizira da muški nisu “ranjivi”.Jednako važan je i razgovor. S dječacima malo ko razgovara o osjećajima, jer im se oni uvijek čine”dobro”.
3. Djevojčice se ispričaju prve (i češće)
Jeste li se uhvatili kako govorite djeci “žao mi je, ali sad moraš ići u svoju sobu i smiriti se. Ili “oprosti, ali sad bi bilo dosta crtića, vrijeme je za spavanje”. Zašto se pritom vi ispričavate? Jer vam je to jednostavno prešlo u naviku. Prema jednoj studiji, žene se ispričavaju znatno češće od muškaraca, zato što često dobiju dojam da su svojom izjavom nekoga povrijedile. Ta želja za ispričavanjem jednostavno je “ukorijenjena” u njih još iz davnih vremena.
4. Dječaci su grubi i snažni
Superheroji s ispucanim mišićima i grubim licima nisu jedini koji apostrofiraju mušku snagu i čvrstinu. Roditelji uvijek opravdavaju grublju igru dječaka tako da su to “eh, muški”. Kada dječaci odstupaju od standarda – na primjer pokažu interes za lak za nokte ili lutke, roditelje uhvati panika, a drugi uvijek komentiraju kako će ih “to proći” ili pak pitaju roditelje “ne brinu li se malo oko toga”. Jer, koji dječak voli šljokice, a prezire nogomet?
5. Djevojčice nisu dobre u matematici
Kada je riječ o matematičkim vještinama, dječaci uvijek dobivaju više ohrabrenja i poticaja. Istraživanja tvrde, čak i tri puta više, dok roditelji i sami priznaju da se manje služe brojčanim primjerima kada razgovaraju sa ženskom djecom nego s muškom. Diskriminacija najčešće počinje već u vrtiću gdje se ističe kako su dječaci zainteresiraniji za rješavanje matematičkih izazova.
U trećem osnovne, govore studije, dječaci će sami za sebe reći da su bolji u matematici od djevojčica (iako to uopće u tom trenutku ne mora biti istina), a do adolescencije će se jednostavno zadržati mišljenje kako su dječaci naprosto vještiji kada je matematika u pitanju i da “bolje razumiju”.Taj široko raširen stereotip nerijetko same roditelje uhvati u stupicu. Djeca pak upijaju pretpostavke svojih roditelja i na kraju i sama “udovolje” stereotipu.
6. Dječaci su dobri u sportu
Poziv dječacima da se iskažu u sportu indoktriniran je već od rođenja. Dresovi napravljeni već za bebe (muške, naravno), prvo natjeravanje lopte dok još puze, hvatanje reketa dok još nisu prohodali, sve to vodi ka upisu u razne klubove i na razne sportove već oko treće ili četvrte godine života, kako bi se talent “otkrio na vrijeme”.
Preuveličavanje važnosti da se dječaci moraju baviti sportom i biti dobri u njemu, najčešće u nogometu, mogu stvari prebaciti iz zabavne u jednu napornu razinu i stvoriti nepotrebnu konkurentnost. Usto, stvaraju se lažne pretpostavke da sport nije jednako važan za djevojčice il ida one nisu jednako dobre u njemu.
7. Djevojčice trebaju biti lijepe
Mame vole oblačiti i uređivati svoje djevojčice. Usto, često će same za sebe komentirati kako su im neke hlače postale preuske, kako nisu stigle oprati kosu i slično. U stvari, šalju jasnu poruku, a ta je da je izgled važan. Djevojčice uče da je bitno kako izgledaju, a dječaci da žena mora izgledati na određeni način. Stručnjaci smatraju da je ovaj problem duboko ukorijenjen te da živimo u vizualnoj kulturi gdje ovakvo ponašanje već naučeno.
8. Dječaci ne trebaju pomoć
Traženje pomoći je naravno, znak slabosti, a muškarci imaju čvrsto u sebe ukorijenjen stav “mogu”, odnosno da su samoefikasni. Nesposobnost da se nešto učini šalje poruku ranjivosti, nešto što ne odgovara baš tradicionalnim muškim pogledima. Tate često koriste riječi usmjerene na postignuća poput “vrh”, “pobjeda” i “najbolji” kada razgovaraju sa sinovima – zastupajući ideju da muškarci moraju uspjeti. Tate nikad neće doslovno reći sinovima da “ne traže pomoć”, ali svaki put će inzistirati da dječak samo osmisli kako nešto izgraditi, da sam instalira ili popravi.
9. Djevojčice se moraju lijepo ponašati
Roditelji su skloni obeshrabriti djevojčice u ponašanju koje smatraju neprimjerenim za njih, iako to ponašanje uopće nije takvo. Djevojčicama će uvijek reći da se stišaju, da ne brbljaju previše i slično, iako se možda samo malo glasnije igraju na travi ili u pješčaniku. Djevojčice odrastaju u uvjerenju da moraju biti dobre, da se moraju svidjeti i ugoditi drugima te uvijek poštivati pravila. Mnoge prihvaćaju podređene uloge, boje se govoriti kako ne bi ispale nametljive ili nepristojne, a postaju i nesigurne kada je donošenje odluka u pitanju.
(Dječjaposla.com)
