Posramljivanje je jedan od najstarijih alata kojim se roditelji koriste kad žele da disciplinuju svoju djecu: „Sram te bilo, opet si se upiškio u gaće!”, „Pi, kako te nije sramota, vidiš kako tvoj drugar taj-i-taj sluša mamu, a ti ništa ne slušaš!”, „Kako te nije sramota, vidiš da seka uopšte nema pelenu, a ti si veći i još nosiš pelenu!”.
Još ako je pred drugim ljudima, pa to je onda pun pogodak! Naravno, ovi roditelji misle da će ovakvim načinom komunikacije naterati dijete da, zbog stida koji osjeća, više ne radi takve stvari. Da će ga tako naučiti šta je sramota, pa da to više ne radi. I možda i hoće.
Ali, nije valjda to jedini cilj?
Razvoj slike o sebi
Slika koju imamo o sebi – o svojim sposobnostima, prirodi, kvalitetima i ponašanju formira se u našim najranijim danima, na osnovu onoga što o sebi čujemo od naših najbližih – roditelja, baba, deda, vaspitača. Pa zato, ako stalno dobijamo informaciju da smo nevaljali, bezobrazni, smotani, da se ponašamo kao bebe, to je upravo ono što ćemo misliti o sebi. Ali, to NIJE motiv da se popravimo i budemo bolji. Baš naprotiv, djeca se ponašaju na bazi slike koju su stvorili o sebi. Dijete koje vjeruje da je loše, ispoljiće baš takvo ponašanje, provocirajući roditelja da mu opet kaže da je loše. Začarani krug.
Jednostavno rješenje
Roditelji imaju naviku da posmatraju ponašanje, a ne samo dijete i da, samim tim, tretiraju ponašanje umesto ljudskog bića koje stoji iza tog ponašanja. To je tanak led – kad tretiramo ponašanje, zaboravljajući da je iza njega dijete, sa svojim emocijama i razmišljanjem, lako ćemo posegnuti za metodom posramljivanja. S druge strane, kad se potrudimo da tretiramo osobu koja stoji iza određenog ponašanja, lakše ćemo se fokusirati, disciplinovati dijete bez posramljivanja. Ovo je svakako zdraviji pristup, ali zahtijeva više truda i razmišljanja.
Posramljivanje je linija manjeg otpora – trenutno daje rezultat, a ostavlja posljedice koje se ne mogu odmah sagledati, navodeći time roditelje da pomisle da su postigli nešto dobro.
Posljedice posramljivanja deteta
Posramljivanje ne umanjuje određenu vrstu ponašanja; ono samo umanjuje samopouzdanje. Ovo će možda uticati i na ponašanje, ali koja je cijena toga? Mnoga istraživanja posramljivanje kod djece povezuju s njihovom željom da povrijede druge.
Djeca kojoj roditelji često govore da su nevaljala verovatno će biti agresivna i češće će ispoljavati autodestruktivno ponašanje. Posramljivanje ih tjera da se povlače u sebe, a duboko ukorijenjen osjećaj stida prekriće maskom superiornosti, agresivnošću, a u nekim slučajevima opsesivnim perfekcionizmom.
(Lola magazin, kidsinfo.ba)
