XY Roditeljski savjetnik na svojoj Facebook stranici svake sedmice objavljuje savjete Renate Krstanović, geštalt psihoterapeutkinje i dipl. psihologinje koja piše o aktuelnim temama. U današnjem tekstu Renata govori o metodama u odgoju djece.
U nastavku pročitajte njen tekst i ne zaboravite da se stručnjacima iz XY Roditeljskog savjetnika, koji je dio online platforma Asocijacije XY, možete obratiti za besplatnu psihološku pomoć putem njihove Facebook stranice koja je dostupna na ovom linku.
Postoje različiti načini kojima djecu možemo pohvaliti i nagraditi odnosno kazniti i opomenuti. Većina roditelja je, tokom odgoja, primarno usmjerena na kažnjavanje, sa ciljem da spriječe neka nepoželjna ponašanja, ali za usmjeravanje djeteta puno su efikasnije nagrade (kojim potičemo poželjna ponašanja). Kazne zaista daju trenutno “rješenje“, ali dugoročno gledano one vode problemu, a ne njegovom rješavanju (posebno ako su česte i jedini način na koji dijete uči).
Ovo se posebno odnosi na fizičko kažnjavanje koje ostavlja negativne posljedice (ljutnja, agresivnost, strah, nisko samopoštovanje, narušen odnos roditelja s djetetom, iskrivljena uvjerenja o svojoj vrijednosti i vrijednostima u životu). Posebno je potrebno istaći poruku koju na tada šaljemo djeci, a to je da je nasilje prihvatljiv način rješavanja problema. Postoje konstruktivne kazne kojima možemo povezati uzrok (određeno ponšanje) i posljedicu (možemo reći djetetu da slijedeći put kada dobije slabu ocjenu neće moći gledati TV, a onda zaista to i učinimo). Djetetu predškolskog uzrasta povišeni glas, strog pogled, opomena ili preusmjeravanje pažnje dovoljni su da promijeni ponašanje.
Zahvaljujući tome što dijete razumije i zna koja ga posljedica čeka ako ponovi isti uzrok, ono može dugoročno promijeniti svoje ponašanje. Naučiti dijete da razmišlja o posljedicama, samim tim i vlastitoj odgovornosti, je ono čemu težimo. Kada određujemo kaznu, potrebno je imati na umu da ne postoji kazna koja je univerzalna za svu djecu.
Vodimo računa o slijedećem:
· S djetetom uvijek razgovarajmo ranije i odredimo posljedice koje će uslijediti ako se ne bude pridržavao dogovora.
· Kaznu osmislimo ranije (da je ne bismo donosili u trenutku ljutnje/afekta).
· Kazna uvijek mora nositi jasnu poruku
· Budimo dosljedni
· Ne trebamo primjenjivati ideje svojih prijatelja kada je u pitanju kazna (svako dijete je individua za sebe i ono što jednom predstavlja kaznu, drugom može izazvati ravnodušnost ili djelovati čak i kao nagrada)
Kazna nije način pomoću kojeg ćemo se “upravljati“ ponašanjem djeteta. Ne dovodimo u pitanje da dijete treba učiti da neka ponašanja imaju posljedice. Pokušavamo naglasiti da strah i emocionalno distanciranje ne trebaju biti načini učenja (posebno ne fizička kazna). Govorimo o pronalaženju drugih načina koji dijete stavljaju u aktivnu ulogu (ne samo pasivnog izvršioca zahtjeva) te ga tako učimo odgovornosti za vlastito ponašanje. Ogromna je razlika između biti odgovoran i osjećati krivicu.
S druge strane nagrada je motivator koji, za razliku od kazne, vodi ka dugoročnom rješenju problema. Često se pitamo kako ispravno nagraditi dijete i kada je previše ili premalo pohvale i/ili nagrade? Upravo spoznaja kad i kako pohvaliti ili nagraditi i znanje da je kvaliteta važnija od kvantiteta, je neprocjenjiv alat u poticanju samopouzdanja kod djece.
Većina nas nagrađuje djecu za svaku peticu i sve ono dobro što naprave (čak i ako su u pitanju sitnice). Misleći kako gradimo dječje samopouzdanje, mi ustvari činimo potpuno suprotno. Postavljanje djeteta na pijedestal (dok je još malo) može usporiti njegov razvoj.
Previše pohvala, također, vodi do toga da se dijete plaši kritika i isprobavanja novih stvari zbog straha da neće ostati na tom pijedestalu na koji su ga roditelji postavili. Konstantno hvaljenje, odnosno nagrađivanje, šalje poruku djetetu da mora konstantno tražiti roditeljsko odobravanje te je tako ono stalno fokusirano na njih. S druge strane, nedovoljno pohvala i priznanja može biti podjednako štetno. Dijete će imati dojam da nije dovoljno dobro ili da roditeljima nije stalo do njega i kao rezultat toga možda neće vidjeti svrhu u trudu i težnji da dostigne određeni rezultat.
Nagrađivanje rada, ne rezultata, znači da prepoznajemo trud djeteta, i to za svako ponašanje posebno, ravnomjerno uloženom trudu. Važno je napomenuti da nagrada ne treba biti samo materijalna, već može biti pohvala, pažnja koju dajemo djetetu, zagrljaj, poljubac, što je važno za jačanje dječjeg samopouzdanja i razvoja dobre slike o sebi. Ne zaboravimo da je za dobar odnos između roditelja i djeteta vrlo važno postavljanje granica. Djeca trebaju znati šta roditelji tolerišu a šta ne. Važno je da su granice jasne, konkretne i dobro definisane. Dijete treba znati što od njega želimo, koje opcije su mu na raspolaganju, te što je pozitivan ishod njegove saradnje.
Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta, i posebno su djelotvorne ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.
Za sva pitanja, nedoumice i podršku, možete se javiti privatnom porukom, komentarom, putem e-mail adrese ili telefonskog broja. Usluge psihološkog savjetovanja XY Roditeljskog savjetnika su besplatne.
(XY roditeljski savjetnik, Kidsinfo.ba)
