Bitno je osluškivati dijete, pratiti i podsticati njegov razvoj, pritom stavljajući akcenat na njegove jedinstvene talente, sposobnosti ili vještine
Svako od nas je individua za sebe. Jedinstven. Originalan i neponovljiv. Društvena smo bića, također, težimo životu u zajednici, volimo da pripadamo, dijelimo, doprinosimo, stičemo ugled.
I naša djeca su takva. Posebna, individue, sa karakterom, vrlinama, manama. I ponekad zaboravljamo na to, upravo na tu njihovu jedinstvenost. Negdje se uz put zapostavi, izgubi ili, budimo iskreni, uguši zbog velike želje za pripadanjem ili konformizmom.
Kako će ostaviti pečat?
Zato je validno postaviti pitanje – kako će se neko ko teži istosti razviti, doprinijeti zajednici ili postići ugled? Kako će ostaviti pečat i dostići da bude cijenjen i važan ukoliko želi da bude isti kao i svi drugi?
Obrazite pažnju na obrazovni sistem. Šta nudi? Koja ponašanja ističe kao poželjna? Koje osobine ili afiniteti se kod djece cijene i nagrađuju?
Sistem je takav da je svako ponašanje koje odstupa od propisanog kažnjivo, bez obzira na osobenost djeteta. Mnogo više se obraća pažnja na ono što se „ne smije raditi“, nego na ono što je korisno, što treba razvijati i podsticati kod svakog djeteta. Uglavnom se nagrađuju vrijedni učenici, nadareni za prirodne nauke ili jezike, a nepravedno izostavljaju djeca koja bi svojim darom za umjetnost ili sport mogla mnogo da doprinesu kako sopstvenom razvoju, tako i zajednici u kojoj žive.
Mnogo roditelja često kaže: „Ne znam zašto mi se dijete ovako ponaša. Isto sam ga vaspitavala kao i starije dijete.“ Upravo u tome može biti caka. Djeca različito reaguju na vaspitne mjere roditelja, u zavisnosti od sopstvene osobenosti, karaktera i temperamenta.
Roditelji na sceni
Zato je bitno je osluškivati dijete, pratiti i podsticati njegov razvoj, pritom stavljajući akcenat na njegove jedinstvene talente, sposobnosti ili vještine. A niko ne poznaje vaše dijete bolje od vas.
Forsiranje istosti kao poželjnog ponašanja i kasnije stila života, nosi sa sobom netolerantnost prema različitosti. Djeca često odbijaju da se igraju, a kada odrastu i da kontaktiraju sa nekim ko je različit od njih, ne shvatajući da iz te različitosti mogu mnogo toga da nauče, da zajedno mogu mnogo više da postignu.
E, tada na scenu stupaju roditelji ili učitelji. Naš je zadatak da ih naučimo koliko korisna može biti različitost. I da propitamo i sami sebe.
Nema roditelja koji ponekad nije u dilemi, s obzirom na vrijeme u kom živimo, da li treba njegovati svoju individualnost i originalnost ili se treba prepustiti konformizmu i potpuno se utopiti u sredinu. U kom slučaju će nam biti bolje?
Njegovanje individualnosti i svog mikrosvijeta koji čine naša uvjerenja, norme, afiniteti, vještine i ciljevi, ne podrazumjeva automatski i odsustvo uklapanja u sredinu i društvo.
Razmislite. Zašto bi bilo čiji način života, ponašanja, vrednovanja, dolaženja do uspjeha ili predstavljanja bio loš, samo zato što je drugačiji od našeg?
Istost je dosadna. Ne donosi izazove, preispitivanje, prilagođavanje, a samim tim ni napredovanje.
Ukoliko kao mali ili kao malo veći naučimo da poštujemo različitost, moći ćemo i svoju osobenost da uklopimo i prilagodimo svijetu u kome živimo.
