Dječiji mozak nije minijaturni mozak odrasle osobe. To je mozak rođen u izgradnji koji se povezuje sa svijetom. A na roditeljima je da stvore svijet i fizički i društveni, koji je bogat uputama za umrežavanje.
Lisa Feldman Barrett, ugledna američka neuroznanstvenica i autorica knjige “Sedam i po lekcija o mozgu” navodi sedam pravila koja će pomoći vašem djetetu da izgradi mozak koji je fleksibilan i stoga otporan.
1. Budite baštovan, a ne stolar.
Stolari izrezuju drvo u oblik koji žele. Vrtlari pomažu stvarima da same rastu tako što njeguju plodan krajolik.
Isto tako, roditelji mogu svoje dijete oblikovati u nešto specifično, recimo, koncertnog violinistu. Ili mogu da osiguraju okruženje koje podstiče zdrav rast u kom god smjeru dijete krene.
Možda biste željeli da vaše dijete jednog dana svira violinu u dvorani Symphony Hall, ali prisiljavanje na lekcije (stolarski pristup) moglo bi stvoriti virtuoza ili dijete koje gleda na muziku kao na neugodan posao.
Pristup baštovana bi bio da “posipate” razne muzičke prilike po kući i vidite koje od njih izazivaju interesovanje vašeg djeteta. Da li vole da lupaju po loncima i tavama? Možda je vaše dijete nadobudni heavy metal bubnjar?
Kada shvatite kakvu biljku uzgajate, možete “prilagoditi tlo” da se ukorijeni i procvjeta.
2. Razgovarajte i čitajte svom djetetu. Mnogo.
Istraživanja pokazuju da, čak i kada djeca imaju samo nekoliko mjeseci i ne razumiju značenje riječi, njihov mozak ih i dalje koristi.
Ovo gradi neuronsku osnovu za kasnije učenje. Dakle, što više riječi čuju, to je veći efekat. Također će imati bolji vokabular i razumijevanje pročitanog.
Učenje „riječi emocija“ (tj. tužno, veselo, frustrirano) je posebno korisno. Što više znaju, fleksibilnije mogu djelovati.
Prevedite ovaj savjet u djelo tako što ćete elaborirati osjećaje drugih ljudi. Razgovarajte o tome šta uzrokuje emocije i kako one mogu uticati na nekoga: „Vidite tog dječaka koji plače? Osjeća bol od pada i ogrebotina po kolenu. Tužan je i vjerovatno želi zagrljaj svojih roditelja.”
Zamislite sebe kao turističkog vodiča svoje djece kroz tajanstveni svijet ljudi i njihovih pokreta i zvukova.
3. Objasnite stvari.
Može biti iscrpljujuće kada se vaše dijete stalno pita: “Zašto?” Ali kada im nešto objasnite, uzeli ste nešto novo i novo iz svijeta i učinili ga predvidljivim. Mozak radi efikasnije kada dobro predviđa.
Izbjegavajte da na pitanja „zašto“ odgovarate sa „Zato što sam tako rekao“. Djeca koja razumiju razloge da se ponašaju na određeni način mogu efikasnije regulisati svoje postupke.
Ako sve što znaju je: „Ne bih trebao jesti sve kolačiće jer mi je tako rekao autoritet, pa ću upasti u nevolje“, to razmišljanje možda neće pomoći kada roditelji nisu prisutni.
Bolje je da shvate: „Ne bih trebao jesti sve kolačiće jer će me zaboljeti stomak, a moji brat i sestra će biti razočarani zbog nestalog deserta.“ Ovo rezonovanje im pomaže da shvate posljedice svojih postupaka i njeguje empatiju.
4. Opišite aktivnost, a ne osobu.
Kada vaš sin udari vašu ćerku u glavu, nemojte ga zvati “lošim dečkom”. Budite konkretni: „Prestani udarati svoju sestru. To je boli i čini je iznerviranom. Reci joj da ti je žao.”
Isto pravilo važi i za pohvale: ne zovi svoju ćerku „dobra devojka“. Umjesto toga, prokomentarišite njezine postupke: “Dobro si odabrala što nisi vratila bratu.” Ovakva formulacija pomoći će njenom mozgu da izgradi korisnije koncepte o svojim postupcima i sebi.
Drugi prijedlog je opisati postupke likova iz knjige priča. Kada neko ne kaže istinu, nemojte reći: „Sam je lažov“, što se tiče te osobe. Recite: “Sam je lagao”, što se odnosi na aktivnost. Zatim nastavite sa: „Šta mislite zašto je Sam to uradio? Kako će se osjećati drugi ljudi ako saznaju? Trebaju li oprostiti Samu?”
Angažirajući se sa radoznalošću, a ne sa sigurnošću, modelirate fleksibilnost koja će im trebati u stvarnim situacijama. Također signalizirate da Sam nije nepošten, već da laže u određenoj situaciji. Možda bi se u drugim okolnostima ponašao poštenije.
5. Pomozite svojoj djeci da vas kopiraju
Jeste li primijetili kako neki zadaci koji vam se čine kao posao (npr. čišćenje kuće ili plijevljenje vrta) mogu biti igra za dijete?
Djeca uče prirodno gledajući, igrajući se i prije svega kopirajući odrasle. To je efikasan način učenja i daje im osjećaj majstorstva. Zato im dajte minijaturnu metlu ili baštensku lopaticu ili igračku kosilicu i neka imitacija počne.
Jedno upozorenje: mala djeca će vas kopirati u dobru i zlu.
6. Izložite djecu (sigurno) velikom broju ljudi
Zajedno s ljudima s kojima se vaša djeca obično susreću – bakama i djedovima, tetkama i ujacima, prijateljima, drugom djecom – pokušajte ih izložiti što većoj raznolikosti, posebno kada su dojenčad.
Prema istraživanjima, bebe koje redovno komuniciraju sa govornicima različitih jezika mogu zadržati kritične moždane veze koje im pomažu da uče druge jezike u budućnosti.
Slično, bebe koje vide mnoga različita lica mogu se povezati kako bi bolje razlikovale i zapamtile veći broj lica u kasnijem životu.
7. Agencija aplaudiranja
Djeca vole isprobavati stvari sama bez vaše pomoći, poput oblačenja ili slaganja slagalica. Ovo je dobro. Želite da razviju osjećaj za djelovanje.
Čak i radnje koje izgledaju kao loše ponašanje mogu biti pokušaji djeteta da shvati njihov utjecaj na svijet. Kada vaš dvogodišnji anđeo baci svoje kocke na pod i čeka da ih podignete, on ne “manipuliše” vama.
Vjerovatnije je da uči nešto o fizici gravitacije. Takođe uči da njegovi postupci utiču na svijet oko njega. Zato uzmite kocke i pustite da pokuša ponovo.
Znati kada treba uskočiti, a kada se povući može biti izazov. Ali ako ste uvijek prisutni, vodite svoje dijete i brinete o svakoj njegovoj potrebi, ono ne uči da radi stvari samo. Ponekad im puštanje da se bore gradi otpornost i pomaže im da shvate posljedice svojih postupaka.
