Nismo savršeni roditelji i ne trebamo biti, niti čak stremiti ka tom. Kad napraviš grešku, iskoristi to kao priliku da pokažeš djetetu da je to u redu i pokaži mu kako tu situaciju „popraviti“ i iz nje naučiti
Nitko ne voli da ga drugi kritiziraju u javnosti. No, priznajte, najteže je kad nam upute kritike na račun toga kakvi smo roditelji. To baš zna izbaciti iz takta.
Ako nam dijete ima napad plača ili nervoze u javnosti, poznato vam je kako vas zabrinuto (ponekad i vrlo ljuto) gledaju drugi. Posebno se to dešava u trgovinama. Znate tu situaciju, dijete hoće slatkiš, vi odbijate kupiti. Nastaje ubjeđivanje, nerijetko i suze. A okupljena znatiželjna publika nas gleda ili kao lošeg roditelja ili roditelja koji pretjeruje. Ti pogledi su vrlo znakoviti.
Situaciija postaje gora kad se neko iz “publike” približi i pokušava, bez ikakve molbe smiriti dijete. Ili te vrlo zabrinuto upita zašto, na primjer dijete nema kapu, dok napolju puše vjetar ili nosi čarapice dok sunce sija.
Pa je borba na dva fronta – jedan je onaj s djetetom, drugi sa znatiželjnicima.
Neki roditelji osjećaju sram, neki ljutnju. No, evo načina kako se obuzdati.
Dokuči zašto te kritika muči
Javna kritika često potakne naše strahove da smo, ustvari, grozni roditelji. Takva kritika ustvari često pokrene cijelu lavinu osjećaja koje smo imali tijekom odrastanja – osjećaj da nismo vrijedni, da nismo dovoljno dobri. U tom nas slučaju ovo može jako pogoditi, jer nismo u doticaju s logičkim dijelom našeg mozga, a „proradi“ naš osjećaj srama, krivnje ili kombinacije tog. Tada možemo ili burno reagirati ili pobjeći.
No, prije toga zastanite, razmislite ko je osoba što vas kritizira. Koja je vaša povezanost s njom i – vrijedi li uopće reagirati?
Odluči želiš li se uključivati
Jedina osoba koju možeš kontrolirati si ti sam(a). Ako osobu koja te kritizira nisi nikad upoznala, a ton glasa joj je poprilično neprijateljski, najbolje bi bilo ne upuštati se u razgovor. Ako osobu poznaš, onda je ovo dobra prilika da s njom započneš razgovor u pozitivnom pogledu. Ista je stvar sa članovima porodice.
Možda im se možeš obratiti nekom prilikom kad nema djeteta u blizini, a oboje ste smireni. No, ako se nečija kritika ponavlja, moraš postaviti granice. Možda ta osoba stvarno misli da pomaže i ne shvaća da te vrijeđa. Ako ikako možeš to ovako odgoditi, to bi bilo idealno. No, znamo da to često ne ide…
Razmisli kako će tvoja reakcija djelovati na dijete
U ovakvim situacijama možeš djetetu prenijeti svoje vrijednosti na vrlo učinkovit način. Zato pametno! Hoćeš li pasti u zamku i djetetu pokazati da je mišljenje nekog stranca zapravo najvažnije i moramo izbjegavati kritiku drugih po svaku cijenu? Glasno i neprikladno odgovaranje strancu koji nas kritizira nije lekcija koju želimo prenijeti djetetu.
Primjerena reakcija bi bila ona koja će „otkačiti“ kritičara kratko i jasno. Na primjer, može to biti i jedna od ovih fraza:
- „Radim upravo ono što bih trebala raditi. Ugodan dan Vam želim.“
- „Hm, da, i Vaš prijedlog je u redu, ali ja ću ipak po svom, hvala.“
- „Čini se da imamo različita mišljenja o ovom.“
- „Hvala Vam puno, sve je pod kontrolom.“
- „Čujem Vas, ali u našoj obitelji to tako funkcionira.“
- „Hvala Vam za Vaše mišljenje.“
Na kraju krajeva, način na koji odgovoriš kritičaru imat će daleko veći utjecaj na dijete nego sam kritičar i njegov postupak. Najgora je, pak, solucija kad dijete čuje da se zbog njega roditelj ispričava ili srami. Dijete, naime, može misliti da je ono krivo što je njegov roditelj „u frci“.
Razmisli što možeš naučiti iz situacije
Ovakve situacije mogu biti idealna prilika za učenje regulacije emocija, odnosno to može biti savršen primjer za dijete. No, nekad, možda rijetko, ali ipak nekad, i ti možeš nešto naučiti iz kritike. Možda stvarno nisi dovoljno pazio/pazila na dijete na igralištu i možda je stvarno radilo stvari koje nije trebalo. Možda možeš pregristi ponos i zahvaliti osobi koja ti je na to ukazala.
Možda je pogreška jednostavno napravljena i možeš ovu priliku iskoristiti za učenje, a to podijeliti i s djetetom. Važno je sjetiti se da uvijek postoji mogućnost da napravimo pogrešku. I uvijek će postojati. Važno je i da dijete to također zna i shvati.
Nismo savršeni roditelji i ne trebamo biti, niti čak stremiti ka tom. Kad napraviš grešku, iskoristi to kao priliku da pokažeš djetetu da je to u redu i pokaži mu kako tu situaciju „popraviti“ i iz nje naučiti. To je dragocjena lekcija za dijete.
