Claire Gillespie u tekstu „Bonus Family is the Name We Use for Stepfamily“ na sajtu časopisa „Parents“ kroz vlastito iskustvo vrlo živo i iskreno opisuje tzv. nove porodice, koje čine roditelji, djeca iz prethodnih veza ili brakova partnera i zajednička djeca. Koliko god njihov broj bivao sve veći, ova tema je u mnogim sredinama, pa tako i u našoj, i dalje obojena tabuima, koje treba razbijati. Claire slikovito pokazuje kako.
– Nisam mnogo razmišljala o pojmu „Stepfamily“ prije nego što sam dobila svoju. To se desilo kada sam se, 2018. godine, udala za svog muža s kojim od tog perioda brinem o četiri sina i jednoj kćerki, te tromjesečnoj zajedničkoj kćerki, koju smo kasnije dobili – kaže autorica na početku teksta.
Claire ističe kako su se suprug i ona smatrali porodicom mnogo prije nego što su razmijenili bračne zavjete, no problem je nastao kada su odlučili da odu na medeni mjesec.
– Djeca vole etikete i da postavljaju pitanja. Kada smo otišli na medeni mjesec, uslijedile su rasprave o našem novom statusu. Djeca su željela da znaju kako smo svi povezani, kako treba da zovu jedni druge, ali i kako će njihova, tada još nerođena sestra da se uklopi u cijelu slagalicu – prisjeća se Claire.
U početku je, ističe autorka, sve bilo jednostavno jer su se oslovljavali kao maćeha, očuh, pastorka, pastorak, polusestra i polubrat, a prava dilema nastala je kada su djeca trebala da odluče kako da zovu novog člana porodice koji je uskoro trebao da dođe. Bivša supruga njenog muža djeci je savjetovala da bebu oslovljavaju kao polusestru, što je za Claire i njenog supruga bilo neprihvatljivo.
– Suprug i ja nismo imali nikakvu dilemu kako će se naša djeca međusobno oslovljavati. Smatrali smo da termini „polubrat“ i „polusestra“ mogu biti štetni za njihove odnose, jer, kako je Honoman rekao: „Ne postoji takva stvar kao što je polubrat ili polusestra. Možda se može govoriti o polovini podudaranja njihovih DNK, ali kada dobijete brata ili sestru, vi tu osobu dobijate u potpunosti“ – objasnila je Claire i dodala da termine koji počinju s „polu“ koriste samo kada drugim ljudima objašnjavaju kako su međusobno povezani, dok se njihova djeca smatraju braćom i sestrama.
– Bez obzira na to da li smo povezani krvlju ili samo brakom, ljubav, koja je dio naše bučne zajednice, jača je od bilo koje oznake – dodaje ona.
Djetetu treba dati do znanja da ste tu za njega, a istovremeno ga podsjećati na činjenicu da ima svog „pravog“ tatu. Trudio sam se da postavim sistem u kojem će Akin naučiti da moje prisustvo doživljava kao bonus u svom životu u smislu ljubavi, skrbi i bezuslovnog oslonca
No, to nije jedini problem s kojim se Claire suočila ulaskom u novu bračnu zajednicu. Osjetila je „neprijateljstvo“ suprugove bivše partnerice prema njoj, finansijski pritisak zbog broja djece koju su morali izdržavati, te nedostatak vremena da se sve organizira. Zbog svega toga Claire je, sjeća se, počela da mrzi pojam „Stepfamily“ (proizašao iz termina koji označava siroče), rješenje je pronašla u promjeni percepcije novonastale situacije. Svoju porodicu više nije posmatrala kao „Stepfamily“ nego kao „Bonus porodicu“.
– Prema definiciji, pojam „bonus“ podrazumijeva bolje i više, što obično posmatramo u pozitivnom kontekstu. Moja djeca već imaju tatu, a djeca mog muža već imaju mamu. Bonus roditelji znače više brige, ljubavi i podrške. Suprug i ja smo shvatili da u našem životu ima više smijeha i radosti, te više podsjetnika na dnevnoj osnovi o tome da trebamo da budemo tu za naše male ljude – kaže Claire šaljivo, dodajući da je u svemu prisutno i više nereda i stresa, ali da ništa ne bi mijenjali.
Dodaje kako insistiranje na pojmovima; maćeha, polubrat ili polusestra, samo doprinosi stvaranju tenzija unutar porodice, koja jednostavno može da se posmatra kao „bonus porodica“.
Odgovor zašto se pojam „Stepfamily“ najčešće stavlja u negativan kontekst dala joj je psihoterapeutkinja Shauna K. Zotalis.
– To je djelimično povezano s negativnim stavom prema razvodu. Istraživanja su pokazala da su razvod i djeca često povezani negativnim kontekstom po kojem se smatra da dijete razvedenih roditelja potječe iz “slomljene kuće“. U tom kontekstu se smatra da „Stepfamily“ porodice nisu kompletne – kaže ona.
Vlastita iskustva o ovoj temi je za magazin „Azra“ podijelilo troje poznatih roditelja; Lena Samardžić, čiji suprug Goran iz prvog braka ima kćerku Mašu i sina Rijada, dok zajedno imaju kćerku Milu i sina Vita Lukasa; TV voditelj Danko Delibašić, čija supruga Mona iz prvog braka ima sina Akina, dok zajedno odgajaju sina i kćerku, Liviju i Viga; glumica Milena Vasić koja iz prethodnog braka ima sina Nikolu i kćerku Lanu, dok njen suprug Jugo ima sina Vuka, a zajedno imaju sina Lava.
Kako ste se snašli u situaciji u kojoj su djeca Vašeg partnera trebala da Vas prihvate?
Lena: Kada smo se upoznali, Goranova Maša je imala 11, a Rijad 14 godina. Prilično nezgodno životno doba jer u tim godinama niste ni dijete, a ni odrasla osoba. Tinejdžerski život je dovoljno zbunjujući i problematičan i bez odraslih koji su ga dodatno poremetili razvodom i dolaskom novih partnera. Ja sam tada imala 30 godina i po godinama sam bila bliža toj djeci nego svom suprugu. No, situaciji sam pristupila pozitivno i bez opterećenja, predrasuda ili panike. Polako smo se upoznavali kroz druženje, zajedničke nedjeljnje ručkove kod mene ili izlaske vani. Nikada nisam pokušala da se nametnem kao autoritet, treći roditelj ili prepreka između njihovog oca i njih. Uvijek sam željela samo da im budem prijatelj. Mislim da smo se jako brzo opustili, međusobno prihvatili i zbližili.
Potrebno je mnogo tolerancije, razumijevanja i, da tako kažem, pogodnih situacija u kojima ćete vi napraviti balans između svoje rođene djece i djeteta koje su vam život i Bog podarili kao još jednog saputnika kroz život. Uvijek je ljubav ključ za sve
Danko: Iskreno, to je jedan od najzahtjevnijih izazova u životu. Razloga je bezbroj. Od toga da morate biti spremni na to da igrate glavnu ulogu u životu malog djeteta, znajući da ste ipak zamjenski otac. Djetetu treba dati do znanja da ste tu za njega, a istovremeno ga podsjećati na činjenicu da ima svog „pravog“ tatu. Trudio sam se da postavim sistem u kojem će Akin naučiti da moje prisustvo doživljava kao bonus u svom životu u smislu ljubavi, skrbi i bezuslovnog oslonca.
Milena: Prihvatanje djeteta iz prvog braka i prihvatanje roditelja zahtijeva obostrani rad, shvatanje i razumijevanje. Vuk je jako mali došao u moj život i nekako je sve razumio. Najvažnije je da se postavite istinito i iskreno. Potrebno je mnogo tolerancije, razumijevanja i, da tako kažem, pogodnih situacija u kojima ćete vi napraviti balans između svoje rođene djece i djeteta koje su vam život i Bog podarili kao još jednog saputnika kroz život. Uvijek je ljubav ključ za sve.
Šta vidite kao glavno bogatstvo „bonus“ porodica?
Lena: Jedinica sam i čitav život sam žalila što nemam brata i sestru, a ni veliku familiju. Sjećam se jednog nedjeljnog ručka, kada sam u stanu izbrojala četvero djece, dva roditelja i tri psa, svi skaču, igraju se ili pričaju uglas. Pomislila sam: „Volim ovaj haos“. Svoju djecu učim da Rijada i Mašu zovu brat i sestra i da to tako osjete u srcu, a ne samo u riječima jer to znači dvostruku sreću i ljubav. Nadam se da će im uz međusobno razumijevanje i saosjećanje srca biti širom otvorena kada malo porastu i kada ja ne budem usmjeravala njihov odnos.
Danko: Prednost, bar kada sam ja u pitanju, jeste što sam spremniji dočekao svoju biološku djecu. Kroz Akina sam spoznao roditeljske obaveze i odgovornosti. Velika porodica, kakva je naša, mjesto je u kojem se ljubav danonoćno multiplicira. Najveća prednost je što, uz Monu i mene, Akin, Livia i Vigo imaju jedni druge za cijeli život.
Svoju djecu učim da Rijada i Mašu zovu brat i sestra i da to tako osjete u srcu, a ne samo u riječima jer to znači dvostruku sreću i ljubav. Nadam se da će im uz međusobno razumijevanje i saosjećanje srca biti širom otvorena kada malo porastu i kada ja ne budem usmjeravala njihov odnos
Milena: Kada vidim Lava, kojeg zovem „Lav Ujedinitelj“, kao najmlađeg člana i kada vidim njegov odnos s Vukom, Jugovim sinom iz prvog braka, sva pitanja dobiju odgovore i sve dobije smisao. Takođe, njegov odnos s Lanom i Nikolom je ono što daje odgovor na pitanje: „Zašto je nešto trebalo da se dogodi i da li je trebalo?“.
(azra.ba, Kidsinfo.ba)
