O poteškoćama sa kojima se nastavnici širom regije suočavaju, je za BUKU govorila Olivera Nedić, profesorica geografije i demokratije iz Doboja i članica regionalne mreže nastavnika “Nastavnička mreža tokom pandemije”.
Naime, u cijeloj regiji, nastavnici se suočavaju se sličnim izazovima, što ih je podstaklo na osnivanje regionalne nastavničke mreže, u okviru koje jedni drugima pružaju pomoć i podršku.
Nastavnici uglavnom nisu imali nikakve obuke koje bi bile odgovor na ovakav vid nastave, međutim, ni to ih nije spriječilo da se sa rukovodstvima škola organizuju najbolje što znaju. Učiteljica iz Srbije, Željana Radojčić Lukić, koja je osnivač Asocijacije najboljih nastavnika bivše Jugoslavije i idejni tvorac “Nastavničke mreže tokom pandemije”, odlično je to objasnila i zvuči najbliže ovako ‘Nastavnici su ‘bačeni u vodu’ bez ikakve prethodne pripreme i sami su našli pojas za spasavanje – kaže Olivera.
Smatra da su se nastavnici odlično snašli i odgovorili potrebama nastave na daljinu.
Rade požrtvovano, nastavu prilagođavaju svojim učenicima i trude se da kompletan proces obogate dodatnim materijalima, koji će učenicima pomoći da lakše razumiju gradivo, koje na ovaj način nije lako savladati – kaže ona.
Ističe da su se nastavnici našli u situaciji da se odluke koje se odnose na njih i njihov rad, donose mimo njih.
To je zabrinjavajuća situacija. Tokom cijelog perioda nastave na daljinu, interesantno je da niko nije tražio mišljenje nastavnika o bilo kojoj odluci, instrukciji ili uputstvu. Djeluje da su veći uticaj na proces donošenja odluka imali ljudi koji nisu nikada ‘hodali u cipelama nastavnika’ nego oni sami. I taj dio se, nažalost, ne razlikuje mnogo niti u jednom dijelu Balkana. Rekla bih i da su oni u velikoj mjeri kompenzovali slabosti sistema, pa su se tako sami pobrinuli i da imaju besprijekoran Internet da bi mogli realizovati obaveze prema nastavnom procesu. Takođe, u tom smislu niko nije postavio pitanje da li su oni svi u mogućnosti da taj dio pokrivaju, te da li se u njihovom porodičnom kontekstu nešto promijenilo tokom pandemije“, kaže Olivera.
Ipak, smatra da je pohvalno što je u BiH pronađen model da se pomogne učenicima koji nisu mogli obezbijediti Internet. U Republici Srpskoj učenici koji su bili bez računara ili telefona, dobili su laptop na upotrebu, što im je bila velika podrška u ovom procesu nastave na daljinu.
U samo mjesec dana, sabrali smo se na jednom mjestu, i to više od 27 000 nastavnika, i kreirali mjesto gdje dijelimo materijale za digitalnu formu učenja i poučavanja. Svaki učitelj i predmetni nastavnik imaju svoju sekciju gdje svoje materijale nesebično dijele i gdje preuzimaju materijale svojih vrijednih kolega. Nevjerovatno je kakvu riznicu materijala smo skupili u ovako kratkom vremenskom periodu – priča Olivera.
“Zatvaranje” uzrokovano pandemijom otvorilo je nova vrata saradnji u regiji. Ova teška i izazovna situacija donijela je i neke nove mogućnosti u smislu izgradnje jednog novog modela saradnje koji je nužan za obrazovanje 21. vijeka, ističe Olivera.
Da bismo naše učenike osnažili da budu kompetentni i imaju vještine potrebne za evropski i globalni obrazovni prostor, te buduće tržište rada, neophodno je da pokažemo kako mi nastavnici prepoznajemo jedni druge, koliko se međusobno podržavamo i kako vrednujemo prvenstveno mi sami svoju profesiju. Moguće je, odnosno tome se nadamo, da će pandemija donijeti jednu promjenu paradigme u kojoj prosvjeta i obrazovanje neće više biti rubno pozicionirani – kaže sagovornica.
To se odnosi na položaj obrazovanja u kontekstu finansiranja i budžeta koji se izdvaja za ovu namjenu, zatim društvenog prepoznavanja učiteljske profesije, koja je u zadnjih nekoliko decenija bitno dezavuisana, što direktno utiče i na inicijalno obrazovanje nastavnog kadra – gdje je primijetno da nastavničke fakultete već neko vrijeme ne upisuju najbolji učenici, kaže ona.
Kada je u pitanju stručno usavršavanje nastavnika, Olivera kaže da u BiH mora postojati Agencija za programe stručnog usavršavanja, te katalog stručnog usavršavanja, “u koji će biti ‘uzidane’ potrebe nastavnika, učenika, tržišta rada, te građana naše zemlje.
Obrazovanje je potrebno reformisati i naravno da ovo treba razumjeti kao proces, a ne kao jednokratna rješenja, koja kao takva ne mogu dovesti do promjene, ukoliko nisu sistemska. Obrazovanje treba težiti pozitivnoj selekciji unutar struke, drugačijeg motivisanja i vrednovanja nastavničkog rada, da oni najbolji budu nadrađeni, da ih se prepozna i da im se omogući da svoje znanje prenose i na druge. Za sada ništa od ovog nije prisutno i nastavnici koji požrtvovano rade i razvijaju svoju struku pravi su dragulji koje treba čuvati i njegovati, jer je činjenica da je njihov entuzijazam izazvan isključivo ljubavlju prema đacima i profesiji, a ničim što je učinio sam sistem – objašnjava ona.
