Stručnjaci iz različitih oblasti preporučuju da konstatni boravak u kući pokušamo gledati s pozitivne strane, te da vrijeme koje provodimo s porodicom iskoristimo za uživanje u zajedničkim aktivnostima za koje, u „normalnim“ okolnostima, nemamo vremena. No, u realnosti je to često jako teško sprovesti u djelo jer, u većini slučajeva, svaki dan predstavlja novi izazov, posebno roditeljima koji imaju malu djecu. Osim svakodnevnog objašnjavanja zašto ne mogu vani, tu je i potraga za novima aktivnostima kojima se mališani mogu zabaviti, a da pri tom ne provode previše vremena pred ekranima pametnih uređaja.
O izazovima koje je pred njih stavila izolacija uzrokovana korona virusom za Kidsinfo.ba govore diplomirani ekonomista Miran Stambol i bh. novinar Muhamed Mizić.
Miran i njegova supruga Berina imaju jednogodišnje blizance Leona i Noaha, a njihov tata nam na početku razgovora otkriva kako dječaci reaguju na izolaciju i zabranu izlaska iz kuće.
– Sigurno da im je teško što ne mogu otići do parkića, igrati se drugarima ispred zgrade ili se zabaviti u igraonici, što su bile naše svakodnevne aktivnosti. Sigurno da im nedostaju i osobe koje su svakodnevno viđali, a sada nisu u mogućnosti. Vrlo često uzmu jaknice i cipelice iz ormara i stanu na vrata čekajući da idu „pa-pa“. Još uvijek su mali i nisu svjesni šta se dešava, te ne traže od nas objašnjenje. Ali to što nemaju svježeg zraka i ne troše energiju je nešto što ne ide u njihovu korist. S druge strane, kao građani ove zemlje, kojoj želimo da što prije izađe iz vanredne situacije, težimo biti odgovorni i ostati u našem domu koliko je potrebno – kaže on.
No, cjelodnevni boravak u kući za Mirana i Berinu znači da svojim mališanima moraju omogućiti da se u stanu bave aktivnostima na koje su navikli.
– Oni su u fazi u kojoj vole da trče, da igraju lopte i da troše energiju koje imaju previše. Sada im sve to moramo omogućiti u domu. Ovo je izazov i za naše komšije od kojih se traži liberalnost i razumijevanje, jer skakanje i igranje lopte sigurno ometa i njihov mir. Ali kao i svako „teško vrijeme“ i ovo je donijelo sa sobom još veću povezanost među ljudima, pa i s komšijama – kaže Miran.
On nam otkriva koje su to aktivnosti u kojima učestvuju svi članovi porodice.
– Nažalost, još uvijek su mali da bismo mogli upotrijebiti sve kreativne načine za animiranje mališana, kojih je zaista mnogo i jedva čekamo to vrijeme. Za sada se igramo s autićima, učimo zvukove životinja, čitamo slikovnice i igramo lopte (iako mama ruži svu trojicu). Ja sam zadužen da budem konjić, da me preskaču i da skačemo zajedno, dok je mama zadužena za maženje, bajke i slično – kaže on.
Miran ističe da su, kao roditelji, sretni što imaju više vremena koje provode s dječacima.
– Svakodnevnica koju smo imali prije izolacije nam nije dopuštala da budemo s njima onoliko koliko smo željeli. Uz redovne poslovne obaveze, kada dođemo kući nas je čekalo mnogo obaveza oko kuće, ali i naših dječaka. Koristimo ovu situaciju da provodimo vrijeme sa njima kvalitetno i kroz igru. Trudimo se da što manje čitamo i gledamo vijesti, a što više da slušamo muziku, plešemo i budemo pozitivni. Znamo da roditelji svoju energiju prenose na mališane i ukoliko smo mi zabrinuti i nervozni, to se automatski odražava na njih. Četiri nervozne osobe u zatvorenom prostoru ne mogu donijeti ništa dobro. Stoga, samo pozitivno i s osmijehom uz nadu da će sve ovo brzo proći – kaže on.
Obzirom na činjenicu da i Miran i Berina rade od kuće, usklađivanje poslovnih i privatnih obaveza je još jedna stvar koju su morali organizovati. No, oni su se, po svemu sudeći, odlično snašli.
– Svjesni smo da to što radimo od kuće ne smije imati uticaj na obavljeni posao, iako se to u nekim situacijama čini nemoguće. I supruga i ja znamo raditi za laptopom s djetetom u krilu. Unaprijed smo najavili kolegama i poslodavcima da mogu dobiti poruke i mailov-e sa „čudnim“ sadržajem, ispisanim od strane naših dječaka. Mnogo nam znači što imamo veliko razumijevanje naših poslodavaca koji su svjesni situacije – objašnjava on.
Miran otkriva da ih je izolacija, prije svega, naučila da počnu cijeniti male, svakodnevne stvari koje često svi zanemarujemo.
– Svakako da nije jednostavno biti zatvoren u kući, ne družiti se sa dragim ljudima, te živjeti u određenom strahu i neizvjesnoti. Tek sada uviđamo koliko nam normalan život nedostaje. Koliko nam nedostaje druženje, kafa na suncu, šetnja, radne kolege i porodica. U ovim situacijama su ljudi emotivni i mnogo lakše podijele svoja iskrena osjećanja, te više cijene vrijeme i slobodu koju su imali. Ono što je najvažnije, sada smo naučili koliko je zdravlje bitno i koliko ono, ustvari, nema cijenu. Nadam se da ćemo iz svega ovoga izaći pametniji – kaže on.
U nešto drugačijoj situaciji u odnosu na Mirana našao se Muhamed Mizić koji je zbog posla odlučio da bude u potpunosti razdvojen od supruge Edine, kćerke Dalile i sina Isa.
– Tu odluku smo donijeli zbog mog posla. Kako imam dodir s velikim brojem ljudi, jer radim na televiziji, niko mi nije mogao garantovati da ću kući doći „čist“. Taj mali vražić od virusa se svugdje može skriti. Ispostavilo se da je to dobra odluka, jer smo kroz samo nekoliko dana moje kolege i ja morali u samoizolaciju. Sigurnost djece i njihovo zdravlje je uvijek na prvom mjestu – objašnjava on.
Muhamed ne krije da je ova odluka bila izuzetno teška, ali jedina ispravna.
– Kada bi postojala neka mjerna jedinica da se to izmjeri, vjerovatno bi ta težina bila na samom vrhu. Nije nam prvi put da smo odvojeni, ali sad je neizvjesno na koliko vremena, a to je samo dosipalo ulje na vatru. Uvijek sam smatrao da je otac važna karika u odgoju djece. Naravno majka je na prvom mjestu, ali moj odnos s kćerkom je više od toga da smo mi otac i kćerka. Poznato je da samo dva člana porodice koja se vežu posebnim linkovima, a naši linkovi su naš svijet. Imamo te neke rutinske, tradicionalne dnevne obaveze: buđenje, škola, posao, kuća, trening, pjesma i priča u automobilu. Sad se to svelo na tišinu. Puku tišinu koja bi bilo kojem ocu značilu udar na psihu – objašnjava on i dodaje da će se okupiti kada se situacija smiri, a tada će se svi članovi porodice jako zagrliti i sjesti da im prepriča šta je radio dok ih nije bilo.
No, dok se to ne desi, članovi Muhamedove porodice koriste prednosti koje nam je tehnologija omogućila.
– Čujemo se putem video poziva i dopisujemo. Nedavno sam se našalio kako sam saznao da u stanu imamo i fiksni telefon kojeg niko nikad nije koristio, pa sam ih zvao s fiksnog u fazonu: “Ej zovem s kućnog, da znate da sam kod kuće”. Uglavnom pokušavamo biti što više u kontaktu. Jedni drugima šaljemo slike, video materijale igre i zadaće. Dinka mi šalje video zapise na kojima se njih dvoje igraju, a nekad i po sat vremena znamo pričati na video poziv kako bismo ostali što duže u kontaktu i tako, barem na taj način, pokušali nadoknaditi vrijeme – kaže on.
Sve to je pred Muhameda kao oca, kako ističe, stavilo novu vrstu izazova.
– Kako pokazati ljubav djetetu od osam godina? Kako pokazati djetetu od nekoliko mjeseci da ga želiš zagrliti? To je nemoguće. Izazov je biti drugi roditelj u ovakvoj situaciji jer nema baš mnogo mogućnosti da budete dio stvaranja, učenja, edukacije i zabave. Izazov je biti veseo kad s njima pričaš preko video poziva, a znaš da ih ne možeš zagrliti, poljubiti i kad znaš da ne možeš kritikovati, a da te gleda u oči. Izazov je biti podrška majci sa dvoje djece. Na koji način njoj pomoći i olakšati? Sve se tu sad stavlja na kušnju i stvaraju se izazovi – kaže on i dodaje da je njegova kćerka cijelu situaciju shvatila kao velika, te nema potrebe da joj se dodatno objašnjava zbog čega ne ide u školu i ne viđa oca.
Muhamed ne krije da ga je cijela situacija s korona virusom promijenila u mnogim stvarima.
– Promijenila je ne samo pogled na život nego i na ljude. Shvatio sam ko su pravi prijatelji i s kim se može razgovarati. Mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su iskreno pitali kako smo moja porodica i ja. Uvijek sam zagovarao osmijeh, zanemarivanje lošeg i bespotrebno komentarisanje raznih situacija. Od toga nemamo ništa. Trebamo se okrenuti istinskim vrijednostima koje imamo u životu. Ako je to odlazak u prirodu onda treba poštovati tu prirodu, a ne bacati smeće po njoj. Jer svaki taj komadić smeća je, ustvari, dio našeg života. Zar zaista želite svojim smećem uništavati druge? Ako da, to je druga stvar, to je druga vrsta ljudi. Meni je bitno da smo svi zdravi, da se smijemo, da se zabavljamo, da učimo, stvaramo jedinstvene trenutke o kojima možemo pričati, da stvaramo jedinstveno djelovanje ljudi kao ljudi. Jeste li primjetili jednu stvar? Pandemija nije zahvatila posebno jednu naciju, jednu rasu, jedan spol? Svi su “u igri” jer su svi ljudi i sad se svi bore zajedno. Ne trebaju nam podjele bilo kakve vrste jer je Zemlja jedna, kao što je i ovaj život na njoj jedan. Zašto ga ne bismo učinili lijepim, boljim i ugodnijim. Svima će biti bolje. Zar ne? – zaključuje on.
