Neprestano težimo nečijem odobravanju. Ako nas neko pohvali onda se dobro osjećamo, a ako nam uputi kritiku onda mislimo da ipak ne radimo najbolje. A ko je zapravo sudac? Mi sami sebi
Obožavam stručnu literaturu, posebno onu koja govori o razvoju mozga, upravljanju vlastitim postupcima i osjećajima i odgoju. Oduvijek su me zanimala drugačija promišljanja kroz koja sam analizirala vlastita ponašanja i koriste li mi ona ili ne.
Još u trudnoći sam krenula s čitanjem o odgoju. No, zar bi svi roditelji trebali čitati stručnu literaturu i pratiti njezine smjernice? U kojem trenutku smo postali roditelji koji stavljaju kvačicu pored svojih postupaka, za koji smo pročitali da je poželjan, u nekoj od Juulovih ili Rajovićevih knjiga? Da ne shvatite pogrešno, imam veliko poštovanje prema ovim autorima i pročitala sam sve Juulove i poneke Rajovićeve knjige. Prekrasne su, poticajne, ohrabrujuće, živopisne i tako jednostavne. Sjećam se da sam u samim počecima majčinstva znala zaviriti u knjigu kako bih pročitala načine postupanja s djetetom u određenoj situaciji. No, kada ne bih uspjela, nisam to pripisivala svojem neuspjehu. Knjige su mi služile za bolje razumijevanje djetetovih postupaka i kao poticaj da se ponašam drugačije ukoliko to odgovara mojem djetetu. I meni samoj. Ono što često zaboravljamo.
Ko je zapravo sudac?
Mi sami sebi
S vremenom sam stvorila vlastiti obrazac odgoja, kao i svaki roditelj. Ne postoji recept kao što svi znamo. No, zašto onda osjećamo krivnju kada nam netko prigovori za naš način odgoja? Neprestano težimo nečijem odobravanju. Ako nas neko pohvali onda se dobro osjećamo, a ako nam uputi kritiku onda mislimo da ipak ne radimo najbolje.
A ko je zapravo sudac? Mi sami sebi. Vjerujem da je svatko od nas u nekim trenucima bio ponosan na sebe i svoj stil odgoja unatoč kritikama i prijedlozima drugih o tome kako bi bilo bolje.
Zanimljivo je promatrati reakcije ljudi kada govorite o svojem stilu koji je u potpunoj suprotnosti od njihovog stila odgoja. Ono što često doživljavam jest da se mnogi čude samostalnosti moje dvogodišnjakinje: samostalno jede, posprema za sobom, ima rutine, ne drami oko odlazaka u vrtić ili odlazaka u krevet, poštuje moje „ne“, sama se penje na tobogan… Zapravo, kada čitam sve nabrojano, izgleda smiješno. No, često sam u ovim situacijama nailazila na čuđenje i kritiku (pogotovo kada kažem da ne uspavljujem svoje dijete).
Kad postajemo roditelj-stručnjak?
Niko osim vas ne zna što je za vas dobro kao što nitko osim vašeg djeteta ne zna što je za njega dobro. Osjećajna smo bića na koja utječu komentari drugih ljudi, no kada pogledate sebe i svoje dijete, ili osjećate zadovoljstvo ili osjećate želju za promjenom jer nešto ne funkcionira kako biste htjeli u odnosu vašeg djeteta i vas. I to je ono što Jesper Juul ili Ranko Rajović ne mogu riješiti umjesto vas.
Stručnjaci postajemo onda kada nas dijete zagrli, pogleda u oči i kaže da nas voli, traži nas pogledom kako bismo vidjeli njegov uspjeh, pruži nam ručicu kada se osjeća nesigurnim, kada smiješno hodamo nasred ulice jer je njemu to zabavno, poštujemo svoje potrebe i izgovaramo ih kako bi dijete poštovalo i razumjelo tuđe odluke, imamo vrijeme za sebe kako bismo kvalitetnije provodili vrijeme s djetetom, učestvujemo u njegovim igrama, uključujemo ga u donošenje odluka, podržavamo njegove ideje i razumijemo emocije, kada mu dajemo slobodu.
Okružite se ljudima koji vas podržavaju, prihvatite ideje drugih kroz filter promjene percepcije, promatrajte sebe i svoje dijete i procijenite ima li smisla ono što radite i nailazi li na plodno tlo i li je potrebna promjena ponašanja.
Mi smo najvažnija okolina našem djetetu. A stručnjaci smo kada stvorimo najbolje uvjete za dijete. One kojima ne hranimo svoj ego već potičemo razvoj djeteta i osiguravamo mu najbolje uvjete. A koji su najbolji – to samo vi znate.
(miss7mama.24sata.hr/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
Nakon tri sina, htjeli su četvrto dijete, a dobili su šestorke!
