Sviđalo se to nama ili ne, upotreba riječi “mama” u različitim kulturama ne proizilazi iz nekakvog urođenog uvažavanja majke.
Svaki jezik ima riječ za vodu. Na jeziku swahili se voda kaže maji, na danskom vand, na japanskom mizu. Iako sve ove riječi opisuju za život najpotrebniju supstancu na Zemlji, one lingvistički nemaju ništa zajedničko. Ali i zašto bi, kada su nastale na tri različita kontinenta na kojima žive ljudi za nevjerojatno različitom tradicijom i povijesti, piše The Week.
Međutim, postoji riječ, i to samo jedna, koja znači isto na gotovo svakom jeziku koji poznaje ljudska rasa. Ta riječ je naravno “mama”.
Univerzalna riječ
“Mama” je univerzalna riječ koja opisuje ženu koja nam je pružila nesebičnu ljubav u najugroženijem periodu našeg života. Gotovo svaki jezik ima prepoznatljiv oblik te riječi. Istina je da se formalna riječ “majka” razlikuje u mnogim jezicima, međutim ona intimna “mama” je na svakom jeziku ista.
Ali “mama” ne proističe iz ljubavi već nastaje iz dva razloga, zbog lijenih bebinih usta i majčinih dojki.
Najveću studiju riječi “mama i tata” kao univerzalnih pojmova je sproveo ruski lingvista Roman Jakobson. On je objasnio da su otvoreni vokali najednostavnija vokalizacija koju čovjek može proizvesti. Djeca mogu proizvesti taj zvuk (plač) od dana rođenja. I proizvode ga. Stalno.
Kada bebe počnu eksperimentirati i proizvoditi ostale zvukove, one testiraju neke od najjednostavnijih konsonanata. Obično počinju sa zvukovima koji se proizvode zatvorenih usta ili sa “labijalnim zvukovima” kao što su m, p ili b. Bebe ulažu svu svoju energiju kako bi proizvele taj za njih novi konsonant “MMMM”, da bi se zatim opustile uz otvoreni vokal, obično “Ah” koji je najjednostavniji. Kada to iskombinirate dobijete riječ “mama”, “papa”, “baba” itd.
Sve zbog suglasnika
Zašto onda bebe gravitiraju ka suglasniku m, a ne ka p ili b? Zbog dojki, naravno. Suglasnik m je najjednostavniji za bebina usta koja su obmotana toplom i ukusnom dojkom. Čak i odrasli asociraju mmmm sa nečim ukusnim i prijatnim pa tako i bebe.
Jakobsonova studija ukazuje na to da bebe nemaju pojma o tome da ste upravo vi “mama”. Mama ne znači “Volim te, draga anđeoska ženo koja si se zbog mene odrekla sna, karijere i čvrste stražnjice” već znači “hrana”.
Znači, kad beba zove svog oca “mama” i uznervozi se kada otac ne postane mama, ona zapravo ne traži mamu. Ona prepoznaje da dlakava ravna prsa koja pokušavaju pjevati pjesmicu da bi je smirili nisu glavni izvor hrane. Primarni izvor hrane ili prikladna zamjena sa gumenom pipom mora smjesta biti donesena.
Šta god beba traži, tu je mama
Jakobsonova studija prethodi feminističkom pokretu i ne bavi se mnogo ulogom muškarca kao primarnog njegovatelja. Pretpostavljamo da se isti govorni obrazac razvija pod utjecajem roditelja, kada beba nauči da će joj i riječ “tata” donijeti hranu, čak i ako u to nisu uključene dojke.
Roditelji podstiču bebin govor i pomažu njegov razvoj. Vrlo brzo “mama” i “tata” počinju prestavljati stvarne ljude u dječijim životima, bez obzira koliko se ti životi razlikovali.
Dakle, bez obzira na to da li se dijete budi noću tražeći vand, mizu ili maji, mama će vjerovatno biti ta od koje traže da im je donese.
