Bh. glumac Aldin Tucić, kojeg, između ostalog, možemo gledati u predstavama u Pozorištu mladih Sarajevo, otac je jednoipogodišnje kćerke Dalie. On za Kidsinfo piše o roditeljskoj ulozi i dilemama koje ona sa sobom nosi, ali i o odnosu koju nastoji graditi s kćerkom.
Jako se bojim. Da, imam strah da neću odgojiti dijete onako kako ja mislim da bi to trebalo. Trudim se. Ne previše TV-a i tableta. Što više zdrave hrane, a što manje slatkiša. Učim je od malena da pazi šta smije i šta ne smije. Stvarno se trudim, ali se opet bojim ovog čudnog vremena. Bojim se šta će biti kada krene u vrtić. Da li će joj tete odmah presvući pelenu kao što ja to činim, a da se dijete ne bi osulo. Hiljadu je pitanja u mojoj glavi. Pa i ona da li sve radim ispravno i onako kako to treba da bude. Ali glavno pitanje je: „Šta je najbolji način?“. Svi imaju svoje savjete i svi ti daju ideje šta i kako, ali za mene i moju Daliu je to sasvim jednostavno. Osluškujemo jedno drugo. Da baš tako. Iako ima samo godinu i pol dana, zna ukazati kada nešto hoće. Nevjerovatno mi je bilo kada me prvi put, nakon što je prohodala, uhvatila za ruku i odvela da mi pokaže na flašu s vodom. Shvatih da je žedna.
Nisam kao mnogi očevi koji smatraju da su mame tu glavne za djecu i da samo one trebaju da se posvete oko njih. Ne. Ja sam jedan od „onih“ očeva koji su u svakome trenutku tu za svoje dijete. I skuhati zdrav obrok i presvući i igrati se sa njom po cijeli dan ako treba i na kraju uspavati. Htio sam kćerkicu i molio Boga za kćer. Ne znam, nekako su mi curice uvijek bile posebnije. Naravno, kao što kod nas kažu: „Samo neka je živo i zdravo“, tako je i kod mene. Ljubavi ne bi manjkalo ni da je sin u pitanju. Od kako se rodila imali smo neku posebnu konekciju. Spavala bi mi na grudima dok bih joj pjevao „Laku noć moja mala barbiko“ od Dine Merlina. Počeo sam onda i da joj pričam priče i, iako mislim da ih nije razumjela, svaku mi je promjenu u priči nagradila osmijehom. I tako, malo po malo, gradili smo nešto posebno. Nešto naše. Počeli smo čak i da snimamo klipove na Youtube kanalu gdje raspravljamo ona i ja o raznim temama. Naravno, ja sam taj koji postavlja pitanja, a ona ih odguguće i onda ja to „kao“ prevodim ljudima. Svaki trenutak je zlata vrijedan. Pogotovo kada ga provedete s djetetom. Corona virus je napravio pometnju u svijetu, ali meni je donio nešto čemu se nisam nadao. Iako sam do tada ja bio taj koji je radio, a žena čuvala dijete, ubrzo se situacija okrenula. Mog posla je bilo sve manje i manje, sve to uzrokovano restrikcijama koje je nametnula pandemija, a sada se žena zaposlila i tako sam ja skoro po cijeli dan sa Daliom. Ništa ljepše se nije moglo desiti u životu. Naravno da sam strahovao šta ću i kako ću. Nekako sam mislio i ja da je mamama lakše jer im je urođen instinkt da razumiju svoje dijete. Ali kakva zabluda. I nama je to urođeno, samo društveno nepravedno oduzeto. Svaki trenutak s njom za mene je dar od Boga. Jednostavno uživamo. Dok žena radi, mi smo na planini, u parku ili igraonici. Igramo se, družimo i učimo jedno od drugog.
Nastojaću da do kraja mog životnog vijeka u meni ima najboljeg prijatelja. Ne samo oca, nego osobu kojoj će se moći povjeriti, od koje će moći tražiti savjet. Moći će sa mnom i o momcima da razgovara, kada za to dođe vrijeme, i to bez straha da će ih tata istući. Imat će osobu koja će joj uvijek pružiti rame za plakanje i utješiti je kada joj je to neophodno, ma koliko ona godina tada imala. Na kraju krajeva, imat će vodiča kroz život. Trudit ću se da odgojim dobru osobu, prije svega. Kćerku, majku, a i ženu koja će znati da kaže svoje mišljene, ali i da se izvini kada pogriješi. Nekako da bude i nježna, a i čvrsta u isto vrijeme. Kao što je i sada dok je mala. Kada padne i udari se ne plače, ali priđe meni ili majci i traži zagrljaj. Naučit ću je da cijeli život gaji dijete u sebi, da ga nikada ne zapostavi i da nikada ne zaboravi sanjati jer su snovi samo ciljevi koje postavljamo pred sebe, ma koliko oni izgledali ili teški ili lagani. Odgojit ću svoje dijete da bude, prije svega, čovjek.
Provoditi vrijeme s djetetom koji ima godinu i pol, a koje vas svaki dan iznenadi nekim novim stvarima…. to je neprocjenjivo jer vam to vrijeme niko ne može vratiti. Sjećam se kada mi je žena poslala sliku kako grize nogicu da sam plakao jer sam to propustio. Bijah u Zagrebu i igrao sam predstavu. Naš odnos je neka vrsta svetinje koju ćemo gajiti dokle god tu budem za nju, jer nikada ne znate šta vas to sve može snaći u životu.
(Kidsinfo.ba)
