Statistike pokazuju da Bosna i Hercegovina (BiH) prati trend razvijenih zemalja kada je riječ o smanjenju broja sklopljenih brakova i o broju djece koja su rođena u partnerskim zajednicama, koji je posljednjih godina porastao za više od 50 posto. Uz to je i sve aktuelniji trend po kojem ljudi u brak ulaze u nešto „kasnijim“ godinama.
Sve to, kako smatraju stručnjaci, ukazuje na činjenicu da se porodica u našoj zemlji transformiše iz tradicionalne, a može se reći i patrijarhalne, u modernu, te se porodicom već odavno ne smatra samo i isključivo zajednica supružnika i njihove biološke djece. S obzirom na to da nam uskoro stiže 15. maj, dan kada se obilježava Svjetski dan porodice, potražili smo odgovor na pitanje: „Ko i šta je danas porodica?“
PARTNERKSE ZAJEDNICE
Geštalt psihoterapeutkinja i diplomirana psihologinja Renata Krstanović nam je otkrila šta je ono što čini jednu porodicu.
– Često možemo čuti da tradicionalna porodica i tradicionalne vrijednosti nestaju, a pod tim, između ostalog, podrazumijevamo porodicu kao zajednicu muškarca, žene i djeteta, odnosno djece. Gledajući s raznih aspekata, pa tako i kroz prizmu psihologije, porodica je u stalnom procesu transformacije i oblikovanja. Nije rijetkost da se, kao što ste naveli, parovi odlučuju na usvajanje, a također i gay parovi. Tu pozivamo naše (naučene) moralne vrijednosti, stavove, uvjerenja, definicije, iskustva i percepciju, imajući stotine razloga kojima se suprotstavljamo prethodno navedenom, odnosno kojima to odobravamo. Vodeći se trenutnim narativima, zaboravljamo da je porodica, i to ne tako davno, podrazumijevala ugovorene brakove, patrijarhat i slično. Želimo li se vratiti tome? Želimo li biti u braku koji opstaje, kako sebi objašnjavamo, zbog dobrobiti djece? Naravno, ne trebamo odustati od svog stajališta, ali možemo probati sagledati jednu širu sliku, ne namećući naše poimanje kao jedinu istinu. Na kraju krajeva, tradicionalna porodica, ali i ona moderna bi trebala imati nekoliko važnih karakteristika, bez obzira na strukturu, a to su međusobno uvažavanje, podrška, ljubav, zdravo funkcionisanje i kvalitetni odnosi. Ostalo je pitanje izbora – kaže ona.
Transformaciji porodice iz tradicionalne u modernu, takođe, doprinosi i sve veći broj razvoda, kako na svjetskom nivou, tako i u našoj zemlji.
– Porodica više nije tako nedodirljiva, nezamjenjiva i najbitinija činjenica u životu ljudi, odnosno pojedinaca. Porodica se shvata kao jedna vrsta interesne grupe, gdje se dvoje mladih udružuju na ekonomskom i socijalnom planu, mnogo više nego na isključivo emotivnom. Uslovi života su se promijenili, sve je postalo teže, izazovnije i rizičnije, te porodice teško podnose taj pritisak. Takođe, prisustvo nasilja, korupcije i kriminala u društvu utiče negativno na porodice i njihove članove. Pad ukupnih društvenih vrednosti i odgovornosti, takođe doprinose slabljenju bračnih veza i povećanju broja razvoda – objašnjava sociolog Ivan Šijaković.
POSLJEDICE RAZVODA
No, ono što treba znati je da s razvodom ne nestaje roditeljska uloga, jedna od glavnih odrednica porodice.
– Razvod roditelja je vrlo stresan i nimalo lak događaj za dijete, ali je bitno znati da većina djece uspješno prevladava ovu promjenu. Kao reakcija na razvod se mogu javiti ljutnja djeteta, socijalna izolacija od vršnjaka, slabije ocjene, pojava anksioznosti i depresivnosti, te promjene u navikama hranjenja i spavanja i regresija. Djeca, također, mogu „izabrati stranu“, tačnije mogu biti privržena jednom roditelju dok drugog krive za razvod. No, uloga roditelja ne prestaje razvodom. Razvodimo se od partnera, ne od djece. Tu je bitna komunikacija, te organizacija i odnos bivših partnera koji bi trebali učiniti sve za dobrobit djeteta. To znači da treba da postoje roditeljske figure koje će mu biti podrška i oslonac kroz sve što odrastanje podrazumijeva. O razvodu s djecom treba razgovarati otvoreno i iskreno i odgovarati na pitanja, a kako bi se preduprijedile određene emocije (naprimjer osjećaj krivice) i ponašanja – objašnjava Renata.
Otkriva nam i kakve posljedice na djecu može imati održavanje porodice kao zajednice u kojoj su narušeni odnosi.
– Ostanak u lošem braku utiče na djecu. Svakodnevno bivanje u narušenom odnosu roditelja utiče na samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti djece, kao i na njihovu ideju braka. Razvod nije idealno rješenje, ali ukoliko su sukobi česti i nema skladnog funkcionisanja, dijete i njegov razvoj su izloženi riziku. Također, ostankom u nefunkcionalnom braku šaljemo poruku da trebamo ostati u odnosu u kojem nema ljubavi, odnosno poštovanja. Iako mislimo da uspješno skrivamo emocije od djeteta, ono će znati da nešto nije u redu, a ono što će naučiti je da ne treba biti iskren, da je poželjno izbjegavati razgovore o problemima i rješavati ih, odnosno da trebamo trpiti i biti nezadovoljni. Nekada će se, možda, dijete i samo osjetiti odgovornim za određene osjećaje i ponašanje roditelja i preuzeti teret koji mu ne pripada. Iako mislimo da ostajemo u lošem braku jer je to u interesu djeteta, nismo u pravu. Samo je zdravo funkcionisanje roditelja, koje nas uči toleranciji, dijalogu, komunikaciji, slobodi, jednakosti, uočavanju i rješavanju problema preduslov pravilnom razvoju djeteta u svim aspektima – kaže ona.
Tradicionalna porodica, ali i ona moderna bi trebala imati nekoliko važnih karakteristika, bez obzira na strukturu, a to su međusobno uvažavanje, podrška, ljubav, zdravo funkcionisanje i kvalitetni odnosi. Ostalo je pitanje izbora
Renata ističe da „tip“ porodice u kojoj djeca odrastaju ne utiče na njihove životne mogućnosti u budućnosti.
– Djeca koju odgaja jedan roditelj imaju iste mogućnosti kao i djeca koja odrastaju s oba roditelja. S druge strane, djeca iz „potpunih“ porodica mogu imati probleme kao i djeca samohranih roditelja. Odrastanje djeteta samo s majkom, odnosno ocem jeste izazovno. Ipak, hajmo reći da nije bitno koliko je osoba uključeno u djetetov život, koliko je važno da u djetetovom životu postoje osobe koje su brižne, ohrabrujuće i koje uživaju u ulozi roditelja. Nisu sva djeca iz jednoroditeljskih porodica u istoj situaciji, niti su izložena istim vanjskim faktorima. Dijete koje odrasta s jednim, posvećenim roditeljem, te drugim značajnim odraslim osobama, uz zadovoljavajuće socijalno okruženje ima sve predispozicije da živi kvalitetan život, iako drugi roditelj nije prisutan, odnosno uključen – objašnjava.
(Milica Brčkalo Gajić, Kidsinfo.ba)
