Test inteligencije za bebe možda zvuči kao suluda ideja, ali 1986. godine naučnik Joseph Fagan III. došao je do otkrića kojim je postalo moguće predvidjeti buduću inteligenciju tek rođenog djeteta. Na svu sreću, taj test nikad nije zaživio.
Mjerenje dječje ili bebine inteligencije čini se kao nemoguća misija. Uobičajeni testovi inteligencije od osobe koja ih rješava zahtijevaju rješavanje matematičkih zadataka, testova vokabulara, korištenje logike i rješavanje zagonetki koje traže korištenje osjetilne percepcije. Uzevši u obzir vrlo limitiran način komunikacije koji bebe imaju i koliko teško održavaju koncentraciju, standardni moderni testovi su potpuno beskorisni. Ta je spoznaja određen broj naučnika potaknula na pokušaj osmišljavanja testa koji bi mogao biti prikladan za bebe i predvidjeti kako će se bebin mozak i inteligencija razvijati u budućnosti. U moru pokušaja jedan znanstvenik je došao iznimno blizu takvog ostvarenja.
Do 1985. godine postojali su testovi inteligencije za djecu od pet i više godina, odnosno za onu dob koja je već mogla dovoljno dobro komunicirati da osobama koje su provodile testiranje da odgovori na postavljena pitanja. Te godine je psiholog dr. Joseph Fagan III. ustvrdio da je pronašao način za mjerenje dječje inteligencije i da je moguće predvidjeti kakva će ona biti u budućnosti.
Ono na čemu je Fagan bazirao svoje otkriće je razvoj dječjeg vida i moći opažanja. Djeci mlađoj od šest mjeseci bio je ponuđen niz fotografija među kojima je bilo nekoliko identičnih lica, zatim jedno poznato te na kraju jedno potpuno novo lice. Ono što su ispitivači mjerili je bilo vrijeme koje je dijete provelo gledajući novo lice. Pokazalo se da su rezultati ovoga jednostavnog testa usko povezani s rezultatom testa inteligencije koji su djeca postigla pri upisu u školu. Nedugo nakon objave svojih istraživanja Fagan je krenuo s testiranjem djece.
Roditelji su dolazili sa svojom djecom i držali ih u krilu ispred malog panoa na stolu na koji se moglo umetnuti nekoliko fotografija. Na tim fotografijama nalazila su se lica muškaraca, žena i drugih beba koje bi bebe mogle prepoznati. Nakon što bi beba pogledala sve fotografije, pokazao bi joj se novi set fotografija koji je sadržavao i jednu koju do tada nije vidjela. Istraživači su mjerili vrijeme koje je beba provela gledajući tu novu fotografiju. Ovaj proces ponavljan je u četiri runde i tokom njega je bebama bilo izloženo oko 30 fotografija. Na kraju testa bi se dobio rezultat koji je uspoređivao vrijeme koje je beba provela gledajući poznate fotografije s vremenom koje je provela gledajući fotografije koje su joj prvi put pokazane. Njegova teza je bila da što je više vremena provedeno gledajući fotografije koje prvi put vide, to je veća inteligencija i obrnuto.
No paralelno uz provođenje testova, Fagan se susreo s velikim količinama skepticizma zbog svojih tvrdnji da se prema dobivenim rezultatima testa može predvidjeti buduća inteligencija osobe. Bilo je mnogo čimbenika koje je zainteresirana javnost opovrgavala, između ostalog, i relativno mali uzorak na kojem je istraživanje rađeno te činjenicu da tačnost samog testa neće biti poznata dok dijete ne odraste. No i sa svim tim nejasnoćama, najveća kritika je dolazila zbog mogućih implikacija samog testa. Mnogo psihologa postavilo je pitanje što određivanje buduće inteligencije može značiti za djetetov razvoj i ponašanje okruženja prema njemu.
Iako je naknadno dokazano da postoji korelacija između Faganovog testa i kasnijih rezultata na testovima inteligencije kod sudionika prve grupe, na kraju je prevladao skepticizam većine i ovaj test nikad nije zaživio. Njegova ideja da se kod djece (pogotovo one koja dolaze iz siromašnijeg sloja društva) u ranoj dobi otkrije treba li s njima raditi više i pomoći im propala je upravo zbog bojazni javnosti da će test početi služiti krivoj svrsi, a sam Fagan to nikako nije prihvatio.
Ono što je ironično je da su se samo desetljeće kasnije pojavili deseci raznih testova, igrački, knjiga i videa koji su tvrdili da mogu napraviti baš ono o čemu je pričao Fagan i usput pomoći u razvijanju inteligencije kod djece. Starije generacije će se možda sjetiti serije “Baby Einstein”, videa ili knjige “Odgojite pametnije dijete”, a mlađe su možda i sami roditelji podvrgnuli nekom od instant testova iz novina koji su se širili internetom.
Zanimljivo je da je sam Faganov test ostao izvan oka javnosti, jednim dijelom i zbog toga što je znanstvenik kritike primio vrlo teško. Zadnja inačica testa je konačno pretvorena u kompjuterski program 2004. godine i umjesto predviđanjem buduće inteligencije kod beba, fokusirala se na to da pomaže pri ranom prepoznavanju mentalne retardacije. Ostalo je otvoreno pitanje kakvu štetu rezultati testa mogu imati ne samo za dijete nego i za roditelje te potencijalne opasnosti da loš rezultat testa naruši odnos u obitelji i odnos prema samom djetetu.
Na kraju svega, inteligencija i kvaliteta življenja su dva vrlo različita pojma. Testovi inteligencije za djecu mogli bi istu izmjeriti, ali mnogo je vjerojatnije da će mjeriti mogućnost djeteta da napreduje u društvu. Za razliku od inteligencije, ljubav i povjerenje su ono što čini djetetovo odrastanje uspješnim.
(index.hr/Kidsinfo.ba)
Pročitajte još:
