Pismenost postoji tek 6.000 godina i mozak nije evolutivno predodređen za tako kompleksan zadatak. To nije vještina koja se spontano stiče poput hodanja
Djeca koja su počela da čitaju sa 5 godina, tokom kasnijeg školovanja lošije su stojala sa čitanjem od dece koja su ga savladala kasnije
Nije lako nikome danas. Ni djeci, ni roditeljima, ni vaspitačicama i vaspitačima.
U svim pričama o odgoju i razvoju djece nekako na njih najčešće zaboravljamo.
A učitelji i učiteljice su danas pod nikad jačim stresom, pod pritiscima da i malu djecu podučavaju akademskim znanjima i da ih ocjenjuju. Upravo oni su svjedoci koliko su djeca zbog toga nesretna i misle da bi deca mnogo više toga naučila kroz igru i druženja.
A i nauka potvrđuje njihov stav, navodi razvojni psiholog Peter Greey.
– Brojne studije pokazale su da rano učenje školskog gradiva, mada u početku poboljšava rezultate, zapravo na duži rok dovodi do nazadovanja, naročito u pogledu društvenog i emocionalnog razvoja – objašanjava on.
Istraživanja u Njemačkoj i SAD
U Njemačkoj je još tokom 70-ih vršeno poređenje između 50 obdaništa usmjerenih na dječiju igru i 50 usmjerenih na učenje školskog gradiva. Uprkos boljem predznanju djece iz druge grupe, do četrvrtog razreda osnovne škole djeca iz prve grupe znatno su ih prevazišla u svakom pogledu. Rani učenici lošije su stajali sa matematikom i čitanjem, kao i po pitanju društvene i emocionalne zrelosti. Zbog ovih saznanja, u Njemačkoj su, uprkos globalnom trendu, odustali od ranog učenja i vratili se igranju u obdaništima. Slična istraživanja u SAD dala su iste rezultate. Početni uspjesi i prednost u odnosu na decu koja se igraju, kod dece koja rano počinju sa učenjem brzo blijede. Štaviše, kako je pokazalo jedno dugogodišnje istraživanje, u uzrastu od 23 godine, djeca iz grupe koja je rano počela sa učenjem imala su više šanse da počine krivično djelo nego njihovi vršnjaci koji su predškolske dane proveli u igri!
Šta može biti uzrok ovakvih posljedica ranog učenja? Greey smatra da stavljanje naglaska na uspjeh i napredovanje ostavlja negativne posljedice na djecu koja se podvrgavaju ranom učenju akademskih znanja. Za razliku od njih, djeca koja se mnogo igraju uče da se slažu sa drugima, da planiraju svoje aktivnosti, da prevazilaze razlike i postaju odgovornija.
I drugi stručnjaci za dječiji razvoj naglašavaju pogrešne predstave o tome kako djeca uče, koje vladaju kod današnjih kreatora obrazovnih politika.
– Igra se često smatra nezrelom aktivnošću kojom se ništa ne postiže, ali bez nje nema razvoja, kontrole osjećanja i pažnje – kaže David Whitebrad, psiholog sa Kembridža.
Igra je važna
Iskustvo igre mijenja neuronske veze u prednjem delu mozga, čega bez igre nema, kaže Sergio Pelis, sa Alberta Univerziteta u Kanadi.
Te promjene su neophodne da bi sazrio cetar za kontrolu izvršnih funkcija mozga, koji reguliše emocije, planira, rješava probleme.
Igra priprema mlad mozak za život, ljubav, učenje.
– Ova igra mora biti potpuno slobodna – bez trenera, pravila, uputstava. Bilo da je u pitanju koškanje, pravljenje kule od pijeska ili nešto treće, djeca sama moraju da donesu pravila. Nadčeoni korteks tako stvara nova neuronska kola koja regulišu složene društvene odnose – objašnjava Pelis.
Proučavajući životinje, naučnici su otkrili da igra aktivira čitav neokorteks, i da se trećina gena koje su proučili značajno mijenja nakon samo pola sata igre.
– Kod ljudi, igra razvija društvene vještine koje vode boljem uspjehu u školi. objašnjava Pelis.
On se poziva na studiju koja je pokazala da djeca sa boljim društvenim vještinama u trećem razredu, imaju bolje ocjene u osmom.
– To je vjerovatno i razlog zašto zemlje koje imaju duže školske odmore imaju i bolje učenike – zaključuje on.
Jay Greed, neuronaučnik sa Univerziteta u San Dijegu posvetio je karijeru proučavanju načina na koji se mozak razvija od rođenja do zrelosti. Njegovo mišljenje je da djeca mlađa od 7-8 godina nisu prilagođena didaktičkom objašnjavanju već aktivnom istraživanju. Kod predškolske djece, klasično učenje ubija želju za istraživanjem.
Naročito je pogubno pritiskanje male djece da uče čitanje. Pismenost postoji tek 6.000 godina i mozak nije evolutivno predodređen za tako kompleksan zadatak. To nije vještina koja se spontano stiče poput hodanja.
Novija studija iz Nemačke, iz 2012. godine, pokazala je da djeca koja su počela da čitaju sa 5 godina tokom kasnijeg školovanja lošije stajala sa čitanjem od djece koja su ga savladala kasnije.
