Nevidljivi prtljag iz prošlih generacija se ne prenosi genetski, ali se prenosi kroz emocije i ponašanje
Griža savjesti se prenosi kroz generacije.
Tako tvrdi diplomiranja pedagoginja i dječija psihoterapeutica Višnja Divild Žeželj u razgovoru za Detinjarije.
– Griza savesti ili osećaj krivice može se prenositi transgeneracijski, iako ne u doslovnom smislu kao fizičko nasleđe, već kroz psihološke, porodične i kulturne obrasce. Osećaj krivice kao prevelika odgovornost i doživljaj sopstvene vrednosti kroz „davanje“ i „žrtvovanje„ – navodi ona.
Ističe kako je ovaj fenomen je dobro poznat u psihologiji i psihoterapiji, a često se u praksi vidi kako uvjerenja koja su stečena u djetinjstvu kroz roditeljske poruke utiču na svakodnevno funkcionisanje, donošenje odluka, biranja životnih strategija i kreiranja odnosa sa drugima.
– Kakav odnos ćemo imate prema sebi, drugima i svetu koji nas okružuje u mnogome zavisi od porodičnog narativa, od direktinih, jasnih i konkretnih poruka ali i suptilnih, neverbalnih i skrivenih – smatra Divild Žeželj.
Šta je zapravo osjećaj griže savjesti?
Griža savjesti je, objašnjava, osjećanje koje mnogi poznaju previše dobro. Osjećamo je kada ne završimo sve obaveze, kada uzmemo vrijeme za sebe, kada nismo „dovoljno tu“ za djecu, partnere, roditelje, posao.
Pogotovo žene, i posebno majke, često nose taj tihi teret svakodnevno kao da stalno duguju nešto svijetu, a ništa sebi. Važno je da dijete razumije da nije odgovorno za to kako se drugi osjećaju, učimo ih da prepoznaju tuđa osećanja, ali i da nisu tu da ih „popravljaju“.
– Nevidljivi prtljag iz prošlih generacija se ne prenosi genetski, ali se prenosi emocionalno i ponašajno. U porodicama gde su ljubav i vrednovanje uslovljeni trudom, žrtvom i preuzimanjem odgovornosti za sve oko sebe, deca vrlo rano uče: „Vredim samo ako dajem više nego što mogu.“ Ako dete odrasta uz majku koja stalno stavlja sve druge ispred sebe, koja retko traži pomoć, koja ćuti kad joj je teško, dete to ne vidi kao problem, već kao model. Tako nesvesno usvaja obrazac koji kasnije u životu prerasta u hroničnu grižu savesti prema partneru, deci, poslu, svima i svemu – navodi stručnjakinja.
No, dobra vijest je da se taj lanac transgeneracijskog prenošenja loših obrazaca ponašanja može prekinuti. Nije lako, ali vrijedi truda.
Glas koji šalje poruku
Navodi kako prvi korak u prevazilaženju ovako toksičnih obrazaca prije svega leži u svjesnosti. Veoma je važno prepoznati obrazac jer griža savjesti često nije signal da nešto radimo loše već da nosimo naučeni osjećaj odgovornosti koji nije u skladu sa realnosti.
– Postavljanje granica bez krivice može da se nauči, u redu je reći „Ne mogu sada.“, to nikako ne znači da je neko ko se zauzima za sebe loša osoba već to znači da je iskren i da je samo čovek koji time i detetu šalje jasnu poruku da je u redu i psihološko gledano zdravo reći ne. Deca uče iz onoga što vide možda i više nego iz onoga što čuju. Ako dete vidi roditelja koji zna da se odmori, koji brine o sebi i ne mora da „zasluži“ mir i ono će sebi dati dozvolu da prikoći, stane i odahne. Umesto glasa unutrašnjeg kritičara treba ojačati glas koji šalje poruku „Dajem dovoljno. Dovoljna sam. I to je dovoljno. Vredim takva kakva jesam“ – ističe.
Nevidljivi prtljag iz prošlih generacija se ne prenosi genetski, ali se prenosi kroz emocije i ponašanje.
Griža savjesti ne mora da bude porodično naslijeđe. Možemo je prepoznati, razumjeti i pustiti.
Najveći poklon koji možemo dati djeci nije savršenstvo, već sloboda da ne nose ono što ne pripada njima. A da bismo to mogli, moramo prvo sebi dati dozvolu da budemo samo ljudi
