U svijetu u kojem ljudi često žive pod stalnim stresom i pritiskom, ljubimci nude oblik emocionalnog sidra. Oni nas prihvaćaju u našim slabostima, ne osuđuju i ne zahtijevaju društvene performans
U društvu u kojem roditeljstvo često djeluje kao gotovo obavezna životna uloga mnogi parovi i pojedinci koji ne žele ili ne mogu imati djecu susreću se s nevidljivim, ali snažnim pritiscima.
I baš uskaču ljubimci, postaju naši naši suputnici, naši emocionalni oslonci.
Mnogi će vam parovi posvjedočiti da su ljubimci njihovi terapeuti, prijatelji, stalni izvori utjehe, oni koji nas izvuku van i kad je najtmurniji dan, u šetnju, na igranje.
Stručnjaci navode da briga za ljubimce daje osjećaj svrhe, smanjuje stres i pomaže u regulaciji emocija.
Zbog ljubimaca imamo osjećaj rutine, brinemo o njihovom zdravlju, kupujemo hranu, igračke i poslastice. I zauzvrat dobijamo nemjerljive količine ljubavi.
Suptilne ili očite osude
Psiholozi ističu kako kako briga o životinji aktivira iste neurokemijske procese koji se javljaju u roditeljstvu: otpušta se oksitocin, hormon privrženosti i povjerenja, koji nas čini mirnijima i povezanijima s drugima.
Kroz njega stvaramo snažnu emocionalnu vezu koja je jednako smisleno iskustvo kao i roditeljstvo. Ljubimac postaje sigurna luka u trenucima stresa, usamljenosti ili emocionalne nestabilnosti.
Nažalost, društvo rijetko prihvaća ovu perspektivu s potpunim razumijevanjem. Parovi bez djece često su izloženi suptilnim (ili očitim) osudama, a činjenica da imaju psa ili mačku ponekad se doživljava kao “nadomjestak” koji je nekako nedovoljan.
Rečenice poput: “Ma, pa to ti nije isto kao dijete” ili “Kad umre, neće nitko biti uz tebe”, ili ono slavno balkansko: “Bolje da šeta dijete nego psa, vrijeme joj je” odražavaju duboko ukorijenjena očekivanja o roditeljstvu i društvenoj ulozi odraslih.
Jedan od ključnih aspekata odnosa s kućnim ljubimcima je osjećaj smisla. Briga za drugu osobu, bez obzira na to je li ljudska ili životinjska, jača samopouzdanje i osjećaj kompetentnosti.
Ljudi koji biraju život bez djece, ili ih zbog medicinskih, financijskih ili nekih drugih razloga ne mogu imati, često se osjećaju kao da ne ispunjavaju “normalan” društveni obrazac, a ljubimci postaju jedini stalni izvor intimne, svakodnevne povezanosti.
Tako se osjećaju ne zbog sebe nego zbog onoga što im nameću drugi, i to oni koji bi se posljednji trebali miješati u bilo što.
Ko je porodica?
S vremenom, međutim, oni koji imaju psa ili mačku moraju naučiti odgovoriti na neukusne komentare, ali to i dalje ne znači da se bilo ko smije zavirivati u tuđi krevet jer baš nikada ne znate što prolazi netko ko nema djecu.
Onima koji imaju ljubimce to nisu samo pas ili mačka. To su članovi porodice. Oni uče strpljenju, odgovornosti, empatičnosti i nenasilnoj komunikaciji, a sve su to karakteristike koje su bitne i u odgoju djece.
Moderne psihološke i sociološke studije sve češće naglašavaju fleksibilnost pojma “porodica”. Porodica više nije definirana isključivo genetskim vezama ili roditeljstvom; emocionalna bliskost i međusobna briga postaju jednako važni kriteriji.
U tom kontekstu, kućni ljubimci zaslužuju status punopravnih članova obitelji, a njihova prisutnost ne mora biti “zamjena” za nešto što nemamo, nego prirodan oblik ljubavi i međusobne ovisnosti.
Smisleno iskustvo
Uz to, u svijetu u kojem ljudi često žive pod stalnim stresom i pritiskom, ljubimci nude oblik emocionalnog sidra. Oni nas prihvaćaju u našim slabostima, ne osuđuju i ne zahtijevaju društvene performanse. Za mnoge pojedince koji nemaju djecu upravo ova vrsta uvjetovane ljubavi i brige može biti jednako duboko ispunjujuće i smisleno iskustvo. Treba naglastiti da ljubimci nisu zamjena za djecu, nego su naprosto drugačiji oblik ljubavi koji je neusporediv s bilo čim drugim.
Društveni pritisak i osude često ignoriraju ovu vrijednost, ali oni koji su to iskusili znaju da ljubav prema životinji može biti jednako duboka, transformativna i smisleno ispunjujuća kao roditeljstvo. To nisu sinonimi, to su naprosto dvije vrste ljubavi.
