U današnje vrijeme geste lijepog ponašanja kao da su zaboravljene. Šteta baš – jer upravo one čine razliku između haosa i harmonije, između ravnodušnosti i pažnje
Jesmo li zaboravili da se ponašamo pristojno, budemo ljubazni, dobri? Jesu li naša djeca pristojna i dobra?
Treba priznati da možda i jesmo. Makar neke od osnova “stare škole manira” zanemarili, odbacili, u brzini potpuno zaboravili.
Pa se onda sjetimo kako je nekad stvarno bilo više reda, u gostima se znalo gdje sjede djeca, gdje odrasli, na porodičnim proslavama ko prvi sjedne za sto, ko poslužuje goste, kako se ponašamo kad uđemo u prostoriju.
Nije tu baš bilo riječi o “etikecijama s dvora”, ali jesu bile dobre, stare navike koje su se podrazumijevale. A u današnje vrijeme te geste lijepog ponašanja kao da su zaboravljene. Šteta baš – jer upravo one čine razliku između haosa i harmonije, između ravnodušnosti i pažnje.
Maniri nisu izašli iz mode – nikada nisu i nikada neće. Oni nisu relikt prošlosti, već temelj na kojem gradimo poštovanje, empatiju i dostojanstvo. I baš zato treba da ih prenesemo djeci, od najranijih dana.
Zato evo podsjećanja, za nas i za našu djecu:
Pridrži vrata – za sve
Ovaj gest je jednostavan, ali snažan. Učimo djecu – i dječake i djevojčice – da pridrže vrata osobi koja ide iza njih. To nije stvar „džentlmenstva“ u starinskom smislu, već osnovne kulture. Pridrži vrata starijem komšiji, majci sa kolicima, drugaru iz škole. To je način da kažeš: „Primjećujem te. Stalo mi je.“
Predstavi sebe – i druge
Kad se u društvu pojavi neko novi, neko ko nije upoznat sa svima, dijete treba da zna da je na njemu (ili bilo kom od prisutnih) da prekine nelagodu. „Ovo je moja drugarica, idemo zajedno u školu.“ Jednostavno, prirodno, bez neke posebne drame. Ta mala pažnja pomaže ljudima da se osjećaju dobrodošlo – i uči djecu da budu svijesna okoline, da prepoznaju kad neko možda stoji po strani i osjeća se isključeno.
Gledaj u oči
Ekrani su nas naučili da gledamo dole. Konstantno. Pogled nam automatski sklizne ka telefonu, tabletu, bilo čemu što svjetluca. Ali poštovanje počinje očima. Kad neko priča sa tobom, gledaj ga. Pokaži da si tu, da slušaš, da ti je stalo. Potpuna prisutnost je jedan od najdragocjenijih poklona koje možemo dati drugoj osobi – i to je nešto što se uči od malena.
Sačekaj svoj red
Samokontrola i dostojanstvo idu ruku pod ruku. Učimo djecu da ne upadaju u riječ, da ne prekidaju, da sačekaju da neko završi misao prije nego što oni počnu svoju. „Pusti druge da završe, pa kaži što imaš“ – to nije samo pristojnost, to je poštovanje tuđeg prostora i glasa. U svijetu u kojem živimo, sposobnost slušanja je supermoć.
Bez telefona za stolom
Sto je mjesto gde se porodica povezuje. Gdej se priča o danu, gdje se smije, ponekad i svađa, ali si tu – prisutan. Telefon za stolom je kao zid između ljudi. Učimo djecu da to vreme pripada onima koji sjede sa njima, ne onima na ekranu. Obrok ili večera bez telefona postaju rituali bliskosti – i to su trenuci koje djeca pamte.
Pomozi da se raspremi
Ako si u gostima, pokupi igračke poslije sebe. Skloni svoj tanjir. Ponudi pomoć. To su tihi, nenametljivi znakovi skromnosti i lijepog vaspitanja. Niko ne očekuje da dijete bude savršeno, ali kad vidi da se neko potrudio da ne ostavi haos iza sebe – to ostavlja utisak. Učimo djecu da budu dio rešenja, ne problema. Da budu ljudi na koje se možeš osloniti.
Ponudi svoje mesto
U prenatrpanom autobusu, u čekaonici, bilo gdje – primjeti kome je možda potrebnije mjesto od tebe. Trudnoj ženi, starijem gospodinu, nekome ko izgleda umorno. Svijest o drugima je osnova dobrihmanira. Nije u pitanju žrtva, već empatija.
Pozdrav – toplo i iskreno
Ne ono brzo „ćao“ dok buljiš u telefon, već prava riječ, uz osmijeh i kontakt očima. Dobro jutro. Dobar dan. Hvala. Molim. Te male riječi nisu formalnost – one su most između ljudi. Učimo djecu da pozdrave komšije, prodavce, nastavnike. Da ne prolaze pored ljudi kao da su nevidljivi. Topao pozdrav može nekome promeniti cijeli dan. Sve to, dok gledaju u oči.
Maniri su uvijek in
Maniri nisu zastjeli. Nisu zamijenjeni tehnologijom, niti su postali irelevantni u digitalnom dobu. Naprotiv – potrebniji su nego ikad. U svijetu gdje se sve više komunicira preko ekrana, gdje se sve više jurimo i gdje je sve manje vremena za pažnju, upravo ti mali gestovi čine razliku. Oni vraćaju ljudskost u svakodnevicu.
I na kraju – maniri se ne uče predavanjima. Uče se primjerom. Kad pridržimo vrata, kad sjednemo bez telefona, kad pogledamo dijete u oči i stvarno slušamo – to je najjača lekcija koju možemo dati.
