Roditelji navijaju iz sveg glasa, ponekad se čak i previše unesu i prije nego što shvate, počnu vikati s tribina kao da je finale svjetskog prvenstva
Djeca vole sport. Vole i roditelji kad se djeca bave sportom. No, dječji sportovi često znaju biti izvor stresa i za djecu, ali i za roditelje.
Svjedoci ste sigurno kako roditelji s tribina preuzimaju uloge trenera, pa pretjeruju s pritiskom na dijete, viču, ponekad reagiraju vrlo neprimjereno.
Dovoljna je podrška
Trenerica odbojke Katelyn Sallee zato ima preporuku: Podržite svoju djecu, a ostalo prepustite njima i trenerima.
Dječji sportovi danas su postali prava avantura. Svaki vikend utakmice, ponekad i dvije, tu su i turniri… Nerijetko se čini kao da porodični život samo ovisi o sportskim obavezama najmlađih. Roditelji su posvećeni, navijaju iz sveg glasa, ponekad se čak i previše unesu i prije nego što shvate, počnu vikati s tribina kao da je finale svjetskog prvenstva.
Zvuči poznato? Jedna mama čak je priznala da se uhvatila kako viče na utakmici svoje šestogodišnje kćeri iako je znala da to nije baš najbolji primjer.
Srećom, postoje treneri koji znaju kako ovakve situacije okrenuti u priliku za rast – ne samo djece, nego i roditelja.
Trenerica Katelyn to ne dopušta.
– Na tribinama ima puno trenerskih komentara – kaže ova voditeljica kluba FCA Force Volleyball iz Sjevernog Kentuckyja.
Ogroman pritisak
Svjesna je da su roditeljski komentari motivirani željom da se pomogne djeci, ali, ističe, to djeci baš i ne pomaže.
– Ono što njima stvarno treba je da ih mama ili tata podrže riječima: ‘Bravo, super pokušaj! Idemo dalje, idući ćeš pogoditi!’ Trebaju više toga. Dakle, neka energije bude, zapravo, često to i tražim ali pazimo da je usmjerena na prave stvari. Može? – naglasila je.
Pojasnila je zašto su ovakvi razgovori toliko važni.
– Na jednom turniru došle su nas bodriti dvije moje bivše igračice iz srednje škole. Primijetile su koliko su naši roditelji uključeni – puno navijanja, ohrabrivanja, ali i ‘trenerskih’ komentara i frustracije… Bez da sam ih išta pitala, povukle su me sa strane jer su bile zabrinute. Rekla su mi kako se i same sjećaju tog osjećaja. Kad si mlad, tek učiš igru, i s tribina osjećaš ogroman pritisak. A ono što im je tada najviše trebalo bila je podrška, povjerenje i prostor da pogriješe i nauče – dodala je.
Ističe kako i kako mama i kao trenerica razumije uzbuđene roditelje.
– Teško je ne uplitati se. Želimo da naša djeca uspiju, lako nas ponesu emocije. Ali ako nam je stvarno stalo do njihovog rasta, ne samo kao sportaša, nego i kao osoba onda im moramo dati prostor da uče, griješe, da ih treneri vode i da pokušaju ponovno – naglašava.
U njenom klubu roditelji potpisuju i pravila ponašanja, ali Katelyn kaže da to ništa ne znači ako se ne stvore i trenuci iskrenog podsjećanja i odgovornosti.
